Priprema za izradu eseja
Struktura rada
· Osnovni stav
-Postaviti svoju osnovnu tezu. Šta nešto jeste? - Misaona odredba.
-Obrazložiti bliže njen sadržaj. Zašto? - Sasvim kratko skicirati ključni argument.
Trebalo bi započeti esej što efektnije, izbegavajući fraze i konfuzne teze, koje odlažu formulaciju osnovnog stava za kasnije. Bitno je da na samom početku čitalac bude uvučen u temu i zainteresovan za vaš stav i dalji tok eseja.
· Razvoj sadržaja
-Kroz odnos sa drugim mišljenjima, recimo suprotstavljenim (iz vlastitog životnog iskustva ili iz filozofske tradicije) što predstavlja negativni tok razvoja sadržaja ili sa onim mišljenjima sa kojima se slažete u duhu pozitivnog razvoja sadržaja.
U ovom najsadržajnijem delu eseja trebalo bi što bogatije razviti osnovni stav izložen na početku, pri čemu citati i mišljenja koja se razmatraju treba da budu u funkciji vaše osnovne zamisli.
Treba voditi računa o doslednosti izlaganja, ali isto tako i o postupnosti u razvoju sadržaja. Svaka misao bi trebala da bude razrađena, da joj se posveti pažnja od nekoliko rečenica uobličenih u pasus-dva.
· Značaj razmatranog stava i samog problema za stvarnost
Potreba tematizovanja ovog problema.
U odnosu na sve što je dosada rečeno treba odmeriti značaj zastupanog mišljenja za sam život. Kakav bi bio život bez toga i zašto je to bitno za život?
Na taj način se usko povezuje filozofija sa potrebama samog života.
Tema eseja može biti citat , neki pojam ili filozofski problem.
Kod citata treba se usmeriti na širi kontekst teksta ukoliko je to moguće. To zahteva predznanje o autoru teksta i njegovoj filozofiji. Ne treba se upuštati samo u analizu citata, bitan je vaš stav na koji vas podstiče dotični citat.
Elementi na koje treba obratiti pažnju
· Razvijanje vlastitog stava
· Doslednost u razvoju sadržaja
· Filozofsko znanje
· Originalnost / kreativnost / umetnički dojam
. Neposredna povezanost sa temom
Mišel de Montenj - otac eseja
Donosimo vam u celosti dva Montenjeva eseja.
O strahu
Obstupui, steteruntque comae, et vox faucibus haesit. 1
Nisam dobar naravoznanac (kako to neki kažu) i ne znam
kakvim silnicama strah djeluje u nama; ali, bilo kako bilo, to
je čudnovat osjećaj, a liječnici kažu da nema ni jednog dru-
gog koji bi brže izbacio naš sud iz stanja u kojem mora biti.
Doista, vidio sam mnogo ljudi koji su postali bezumni od
straha, a sigurno je da – dok napad straha traje – čak i onima
koji su čvrste i umjerene naravi donosi strahovito crnilo pred
oči. Ne govorim ovdje o prostu puku koji se straši čas od pra-
djedova izišlih iz groba umotanih u njihove mrtvačke pokro-
ve, čas od vukodlaka, aveti i kojekakvih sablasti. Čak i među
vojnicima, gdje bi strahu najmanje smjelo biti mjesta, koliko
li je puta strah pretvorio stado ovaca u četu oklopnika? Trske
i rogoze u oružnike i kopljanike? Naše prijatelje u dušmane?
A bijeli križ u crveni? 2
1 Stih iz Eneide (II, 774): “Prođu me ȍd straha srsi i kosa se naježi meni”
(u prijevodu Bratoljuba Klaića).
2 Tj. francuski bijeli križ u španjolski crveni.
Kad je gospodin Vojvoda Burbonski zauzeo Rim, jedan
zastavnik, koji je stražario na Borgo San Pietro, toliko se pre-
strašio na prvi znak uzbune da se kroz otvor na zidini i sa za-
stavom u ruci bacio ravno u ruke neprijatelja, misleći da ide
prema svojima u gradu; i na svoju nesreću, videći da mu čete
Gospodina Burbonskoga idu upomoć, pomisli da su to ne-
prijateljski vojnici i tek tad se prene, okrenuvši se, hitro se po-
vrati kroz onaj isti otvor na koji je izišao i bio već prešao više
od tri stotine stopa. 3 No, nije bio takve sreće stjegonoša ka-
petana Juillea kad su grad S. Pol za nas osvojili grof de Bures
i gospodin du Reu. Izgubivši glavu od velika straha, skočio je
kroz topovski otvor sa stijegom u rukama, a napadači su ga
začas sasjekli. I, kod iste te opsade, zapamćen je strah koji je
obuzeo i sledio srce jednog od plemića da je pao mrtav u pro-
dor obrambenog bedema, a na tijelu mu nije bilo jednog zna-
ka bilo kakve ozljede. 4
Ponekad se dogodi da sličan strah obuzme čitavo mnoštvo.
U jednom od sukoba Germanikovih 5 protiv Germana dvije su
velike vojske zaslijepljene strahom krenule oprečnim putovi-
ma: jedna je išla prema mjestu odakle je druga bježala. 6
Čas nam daje petama krila, kao u slučaju one prve dvoji-
ce, čas nam sledi i sputava noge, kao što čitamo o caru Teo-
filu 7 . On je u bici što ju je izgubio protiv Agarenâ 8 odjednom
bio toliko ošamućen i sleđen od straha da se nije niti mogao
3Bilo je to za burbonske opsade Rima 1527. godine. I ove se pojedinosti
čitaju u Mémoires braće Du Bellay III, 75 (izdanje iz 1569).
4 Iz istog izvora (VIII, 255).
5 Germanik. Punim imenom Gaj Julije Cezar Germanik. Odlikovao
se kao vojskovođa poglavito u Germaniji. Dobio je ime od Senata za
uspomenu na pobjede svojega oca.
6 “I čudne li stvari, dvije se neprijateljske vojske ukrštavaju na bijegu:
oni koji su bili zauzeli šumu srtaju u ravnicu, koji su se bili zaustavili
na ravnici u šumu.” Tacit, Anali, II, 17 (prijevod Jakova Kostovića).
7 Teofil, bizantski car († 842).
8 Tj. Arapa. Primjer potječe iz Kronika bizantskog crkvenog pisca Zona-
rasa († oko 1130). XVIII. poglavlje – O strahu
prenuti i dati se u bijeg: “adeo pavor etiam auxilia formidat” 9,
sve dok mu Emanuel, jedan od glavnih vođa njegove vojske,
nakon što ga je drmao kao da ga hoće probuditi iz duboka
sna, nije rekao: “Ako ne pođeš za mnom, ja ću te ubiti, jer
bolje je da izgubiš život nego da, ako budeš zarobljen, izgu-
biš Carstvo.”
Ali, strah razvija svoju najveću moć kad nas vraća u hra-
brost koju je bio oduzeo našoj dužnosti i našoj časti. U pr-
voj otvorenoj bitci što su je Rimljani izgubili protiv Hanibala,
pod konzulom Sempronijem 10, kad je vojsku od deset tisuća
pješaka odjednom obuzeo smrtni strah i kad Sempronije nije
vidio drugog izlaza za taj kukavičluk, uz neviđenu se srčanost
baci u proboj kroz glavninu vojske neprijateljske i pobije ve-
lik broj Kartažana 11, iskupljujući tako sramotni strah uz istu
cijenu koju bi bio imao od sjajne pobjede. A toga se ja plašim
više nego straha.
Strah u svojoj grozoti nadilazi sve druge nesreće.
Koji osjećaj 12 može biti i gorči i pravedniji nego onaj što
su ga osjetili prijatelji Pompejevi koji su bili s njime na brodu
i promatrali okrutan pokolj? Strah od egipatskih jedara, ko-
ja su im se neumoljivo približavala, toliko ih je obuzeo da se
vidjelo kako su zaokupljeni samo požurivanjem mornara da
budu što brži i da se spase snagom svojih vesala; tako je bilo
sve dok nisu doplovili do Tira i oslobodili se svake bojazni;
tek su tada smogli snage da uprave svoje misli na gubitak ko-
ji su pretrpjeli i da puste maha jadanju i suzama, koje je taj
mnogo jači osjećaj bio suspregnuo. 13
9 “Toliko se strah i od pomoći straši.” Kvint Kurcije, III, 11.
10 Sempronius Tuditanus (Publius), rimski vojskovođa iz III. st. pr. Kr.
Primjer se odnosi na Kansku bitku (g. 216) kad se Sempronije probio
kroz kartažanske čete.
11 Prema Titu Liviju, XXI, 56.
12 Ovog odlomka nema u rukopisnim Montaigneovim bilješkama na
primjerku iz Bordeauxa (fº 55), a nalazi se u izdanju iz 1595.
13 Diodor Sicilski, XV, 7.
Tum pavor sapientiam omnem mihi ex anima expectorat. 14
One koji su se dobro očešali u kakvom ratnom okršaju,
ranjene i još sve krvave sutradan vode opet u boj. Ali, one
koji su jednom osjetili teški strah od neprijatelja, nećete ni
po koju cijenu navesti da ga opet pogledaju u oči. Oni koji
su u neprestanom strahu da će biti prognani, da će biti pod-
jarmljeni, žive u stalnoj tjeskobi i zbog toga gube volju za je-
lom i pićem i odmorom, dok istodobno siromasi, prognanici
i robovi često dane proživljavaju bezbrižno kao i svi ostali. A
mnogo se ljudi, koji nisu mogli podnijeti teške ujede straha,
objesilo, utopilo ili s visine sunovratilo, zorno nam pokazuju-
ći da je strah teži i nepodnošljiviji od same smrti.
Grci poznaju i drugu jednu vrstu straha koja ne ovisi o
zabludi naše prosudbe i kažu da dolazi bez vidljiva razloga
voljom nebesa. Čitavi narodi i čitave vojske često su takvim
strahom obuzeti. Takav je bio strah koji je Kartažanima do-
nio grozomornu nesreću. Čuli su se samo vapaji, krikovi i
prestravljeni glasovi. Vidjelo se kako ljudi izlijeću iz svojih
kuća kao da je neka uzbuna i kako jedni napadaju na dru-
ge, međusobno se ubijaju, upravo kao da je neprijatelj zauzeo
njihov grad. Posvuda je bio nered i metež, a to je sve trajalo
dok molitvama i žrtvama nisu umirili srdžbu bogova. 15 To su
nazivali paničnim strahom 16.
* * * * *
14 “Tad mi je strah iz grudi iščupao svu moju pamet.” Enije, kako ga na-
vodi Ciceron u Tusculanae disputationes, IV, 7.
15 Diodor Sicilski, V, 17.
16 Od grč. panika, koji potječe od boga Pana
Učiti se mudrosti
znači učiti se kako umrijeti
Ciceron kaže da učiti se filozofiji 1 nije ništa drugo do li
pripremanje na smrt. 2 I to s razloga što duboko pronicanje i promatranje
donekle odvode naš duh od nas samihi zaokupljaju ga odvojeno od tijela,
a to je u neku ruku naukovanje i približavanje smrti; ili, drugačije rečeno,
sva se mudrost i kretanje svijeta svode na to da se moramo naučiti
ne plašiti se smrti. 3 I doista, ili se razum s nama poigrava ili pak nema drugog
cilja nego da nas vodi zadovoljstvu, pa čitav njegov trud ide k tome da, prema riječima
Svetoga pisma 4,živimo kako treba i kako nam je najbolje. Sve su misli cijeloga
svijeta u tome, to jest da je zadovoljstvo naš cilj, iako one idu
različitim putovima; jer, kad ne bi bilo tako, isprve bismo ih
potjerali, t) tko bi slušao onoga koji bi za cilj životu postavio
našu muku i nelagodu?
1 Montaigne rabi glagol philosopher, što odgovara lat. philosophor, -ari
“baviti se filozofskim naucima”; danas je u stručnoj uporabi glagolski oblik
filozofirati, za razliku od prenesenog i svakodnevnog filozofirati , koji znači “mudrovati”.
2 Prema Tusculanae disputationes, I, 30. Tu je sentenciju Erazmo nadugo
raspravljao u svojoj Pohvali ludosti.
3 V. Ciceron, Tusculanae disputationes,I, 19 i 31; De finibus, II, 27 i V, 29.
4 Usp. “Et cognovi quod non esset melius nisi laetari et facere bene in vi-
ta sua.” Ecclesiastes, 3, 12 (“Znam da nije druge sreće čovjeku osim da
se veseli i čini dobro za svojega života”).
Neslaganja filozofskih sljedbi u ovom su slučaju samo uriječima.
“Transcurramus solertissimas nugas.” 5 Ima tu više tvrdoglavosti i zabadanja
nego što bi priličilo tako svetom pozivu. Međutim, kakvu god ulogu da čovjek
izabere, uvijek će između njih igrati onu svoju.
Pa ma što filozofi govorili, čak i u samoj kreposnosti, krajnji je cilj kojemu
težimo užitak. Prava mi je slast neprestano im u uši ponavljati tu riječ koja
im toliko nije po ćudi. Aako ona znači nekakvo najveće i prekomjerno
zadovoljstvo, i to postižemo više uz pomoć kreposti nego uz ikakvu drugu pomoć.
Zato što je živahnije, žilavije, krepče,
muževnije, ono nije zato nimalo manje i ozbiljno i strasno. I zato smo ga
morali nazvati riječju užitak, koja je pogodnija, blaža i prirodnija, a ne riječju
koja znači snagu prema kojoj smo je zapravo nazvali 6. Ako je taj drugi prostiji užitak
zavrijedio to ime, zacijelo je to bilo zbog nadmetanja 7, a ne po nekoj povlasti.
Cijenim da je manje lišena skretanja i nezgodnosti nego krepost. Osim što joj je
okus trenutačniji, tečniji i nestalniji, i ona ima svoja bdijenja, postove i trud, pa i znoj
i krv; a na vlastito ima svoje britke slasti tolikih vrsta, a uz nju dolazi takova zasićenost
da je izjednačava s kajanjem. U teškoj smo zabludi ako mislimo da te nezgodnosti služe
kao poticaj ili začin njezinoj slatkosti, kao što se u prirodi protivnost potiče njezinom
suprotnošću, ili ako kažemo, kad dođemo do kreposti, da je takve posljedice i teškoće satiru,
čineći je stro-
5 “Brzo prijeđimo preko tih lukavih trica.” Seneka, Epistulae , 117.
6 Montaigne zna da Ciceron (Tusculanae disputationes, II, 18) kaže da riječ virtus
dolazi od vis “snaga”.
7 Montaigne ovdje uzima riječ concurrence “konkurencija” u njezinu da-
našnjem značenju.
gom i nedostupnom upravo ondje gdje mnogo prije nego u
strastvenosti, one oplemenjuju, potiču i uveličavaju božanski
i savršeni užitak koji nam stvara. A onaj koji joj cijenu posta-
vlja nasuprot njezinu plodu, taj je doista nedostojan druže-
nja s njom, jer nije spoznao ni njezinu draž ni ono čemu ona
služi. Oni koji nas uče da je traganje za njom trnovito i mu-
kotrpno, a uživanje s njom ugodno, što nam time drugo ka-
žu nego da nam je uvijek neugodna? Jer, kojim se je ljudskim
putom ikada doprlo do užitka? I oni najsavršeniji morali su
se zadovoljiti time da mu neprestano teže i da mu se približe,
a da ga nikad nisu dosegnuli. No, varaju se: među svim zado-
voljstvima koja poznamo, čin samog traženja najveći je uži-
tak. Taj poduhvat odiše izvrsnošću onoga na što se odnosi,
jer u tome je dobar i bitan dio učinka. Sretnost i blaženstvo
kojima krepost sjaji ispunja sve ono što smo imali i što nam
se dogodilo pa i prvi naš trenutak i posljednju prepreku. Me-
đu najvećim dobrobitima do kojih dolazimo krepošću prva
je prezir prema smrti, a to je ono što našem životu daje ugo-
dan spokoj, čini našu volju čistom i blagom, a bez toga bi sva
druga zadovoljstva bila ugašena.
Eto zašto se sva pravila sreću i odgovaraju ovom članku.
I, premda nas ona sva do jednoga jednodušno vode k prezi-
ranju boli, bijede i drugih nedaća kojima je ljudski život pod-
ložan, ne događa se to, unatoč svemu, uz jednaku brižnost,
toliko zbog toga što sve te nedaće nisu baš nužne (većina ljudi
proživi svoj život, a da ne okusi siromaštvo, a mnogi ne osje-
tivši ni bol ni bolest, kao onaj Ksenofil Glazbenik, koji je u
krepku zdravlju proživio stotinu i šest godina 8), koliko i zbog
toga što se u najgorem slučaju smrću može dokrajčiti život
kad nam se svidi i tako prekinuti 9 sve druge nevolje. No, što
se tiče same smrti – njoj nikako ne možemo pobjeći.
8 O kojem Valerije Maksim kaže da je doživio 105 godina (VIII, 13).
9 Ovdje se Montaigne poslužio izrekom couper la broche , što bi se
moglo prevesti s našim “zavrnuti slavinu”.
XX. poglavlje – Uiti se mudrosti znai uiti se kako umrijeti
Omnes eodem cogimur, omnium Versatur urna, serius ocius
Sors exitura et nos in aeterNum exitium impositura cymbae. 10
Prema tome, ako nas smrt plaši, to postaje neprekidnim
izvorom mučenja i tjeskobe, što se ne može ni na koji način
olakšati. Nema kutka iz kojega ona na nas ne vreba. Može-
mo neprestano okretati glavu ovamo onamo kao da smo na
nepoznatu putu 11 :“qua quasi saxum Tantalo semper impendet” 12.
Naši sudovi često zahtijevaju da se zlikovci pogube na
mjestu gdje je zločin počinjen: i dok ih tamo vode, možete ih
šetati kroz prekrasne kuće, možete ih koliko god hoćete čas-
titi najboljim jelima, non Siculae dapes Dulcem elaborabunt saporem,
Non avium cytharaeque cantus Somnum reducent 13
mislite li da će se oni tome moći veseliti i da im neprestance
neće biti pred očima svrha njihova puta i da im neće izmije-
niti i učiniti bljutavim sve te divote?
Audit iter, numeratque dies, spacioque viarum
Metitur vitam, torquetur peste futura. 14
1Horacije, Odae, II, iii, 25. Lekcija exitium općenito se nadomješta s
exilium: “Svi smo mi tjerani na isto mjesto; za sve nas se usud u urni mi-
ješa; iz nje će izići, prije il’ kasnije, i ukrcat će nas u [Karonovu] barku
za vječno progonstvo.”
11 Iz Senekinih Epistulae, 74. 12 “Kao stijena što neprestano visi nad
Tantalovom glavom.” Ciceron, De finibus, I, 18.
13 “Niti će im sicilske đakonije prijati, niti će im cvrkut ptica i zvukovi li-
re povratiti san.” Horacije, Odae, III, i, 18.
14 “Pita kojim to putem ide, broji dane, mjeri svoj život po duljini ceste,
neprestano mučen mišlju na gubilište koje ga čeka.” Klaudijan, In Ru-
finum, II, 137.
Svrha našeg životnog puta je smrt, ona je nužni cilj koje-
mu moraju biti upravljene naše oči: ako nas ona ispunja stra-
hom, kako je moguće učiniti i jedan jedini korak bez zebnje?
Običnom je puku lijek to što na nju ne misli. No, iz kakve mu
otupjele nepameti može doći tako neprobojna zaslijeplje-
nost? Zacijelo je svog osla zauzdao sa strane repa,
Qui capite ipse suo instituit vestigia retro 15 .
Pa zato nije ni čudo ako često upada u stupicu. Naše ljude
plaše samo kad im spomenu smrt i većina se tada križa kao
da je netko sotonu spomenuo. A kako ju se spominje u opo-
ruci, nemojte se bojati da će za čim posegnuti sve dok liječnik
nije rekao svoju posljednju riječ. I tada, između boli i straha,
tko zna kakvog li se suda boje.
Budući da je ta jednosložna riječ smrt grubo odzvanjala u
njihovim ušima i da im se činila zloslutnom, Rimljani su se
dovinuli kako da je omekšaju ili da je opisno izraze 16 . Umje-
sto da kažu: umro je, govorili su: prestao je živjeti 17 . Samo nek
se čuje nešto o životu, pa makar on bio otišao u nepovrat, oni
su se već time tješili. Mi smo od njih preuzeli ono “naš pokoj-
ni meštar Ivan” 18.
Možda ovdje vrijedi ono što se kaže da vrijeme zlata vrije-
di. Ja sam rođen između jedanaest i podne, posljednjeg dana
veljače tisuću pet stotina trideset i treće, jer, kako mi danas
računamo 19 , godina počinje sa siječnjem mjesecom. Prema
tomu, pred točno petnaest dana navršio sam trideset i devet
godina 20 , a valjalo bi da proživim još najmanje toliko. Među-
15“Jer je sebi utuvio u glavu da hoda natraške.” Lukrecije, IV, 472.
16 U izvorniku: de l’estendre en perifrazes.
17 O tom čestom eufemizmu čitamo kod Plutarha, Život Ciceronov,
XXII.
18 U izvorniku se navodi izraz feu Maistre-Jehan, gdjefeu
potječe iz lat. fatutum “koji je ispunio svoju sudbinu”.
19 Od 1567. građanska je godina počinjala s prvim danom siječnja, a ne
na Uskrs. Bila je to odluka kralja Karla IX, koju je donio 1563.
20 Kako je Montaigne rođen 28. veljače 1533, ovaj je redak napisan 14.
ožujka 1572. XX. poglavlje – Uiti se mudrosti znai uiti se kako umrijeti
tim, opterećivati sebe sama mislima o tako dalekim stvarima
bila bi prava ludost. Ali što? Mladi i stari napuštaju život jed-
nako. Nitko ne ostavlja život drugačije nego kao da je tog ča-
sa u nj ušao. Osim toga, nema tako stara i oronula čovjeka
koji ne bi imao pred očima Matuzalemovu starost i koji ne
bi bio uvjeren da je pred njim još dvadeset godina života. Još
i više, siroti glupane, tko je odredio dan tvoje smrti? Ti vje-
ruješ u liječničke priče. Gledaj radije na njihov učinak i na
iskustvo. Prema prirodnom tijeku stvari ti već sada živiš po
izvanrednoj milosti. Prešao si ono vrijeme koliko ljudi obič-
no žive. A da je tome tako, pobroji među svojim poznanici-
ma koliko ih je umrlo dok još nisu doživjeli tvoje godine. Ima
ih sigurno više nego onih koji su te godine doživjeli. Napravi
popis čak i za one koji su oplemenili svoj život glasovitošću
i okladio bih se da ćeš naći kako ih je više umrlo prije nego
napuniše trideset i pet godina. Veoma je razumno, a i bogo-
bojazno, promotriti primjer trajanja ljudskog vijeka samog
Isusa Krista: on je završio svoj život kad je imao trideset i tri
godine. Najveći čovjek, ali ipak samo čovjek, Aleksandar, ta-
kođer je umro u toj dobi 21.
Na koliko li nas načina smrt može iznenaditi!?
Quid quisque vitet, nunquam homini satis
Cautum est in horas. 22
Neću govoriti o ognjicama i upalama porebrice. Tko bi
bio ikad pomislio da će jedan Vojvoda Bretonski 23 zaglaviti u
stisci i naguravanju kao on za vrijeme ulaska pape Klementa,
21 U prvim je izdanjima stajalo ... et ce fameux Mahumet aussi
(“a i onaj glasoviti Muhamed”). No, kako je Muhamed umro u šezdesetoj godi-
ni, Montaigne je u kasnijim izdanjima tu pogrešku ispravio.
22 “Pa ma koliko ih izbjegavao, čovjek nikad ne može predvidjeti pogibe-
lji svakog časa.” Horacije, Odae, II, xiii, 13.
23 Jean II, koji je umro 1305. I ovaj i drugi primjeri nalaze se u djelu
Of ficina francuskog humanista Ravisiusa Textora, kako se latinski zvao
Jean Tixier de Ravisi (1480-1524).
mog susjeda 24 , u Lyon? A zar nisi vidio da je i jedan od na-
ših kraljeva poginuo u igri 25? A nije li njegov predak izgubio
život zbog jednog praseta 26 ? Uzalud je bio sav oprez Eshilu 27
koji je pazio da ne padne s jedne kuće, jer ga je pogodila kor-
njača što je ispala iz kandži orla u letu. Drugi je pak umro od
koščice u grožđu, a jedan car od ogrebotine što ju je sam se-
bi zadao češljem dok se češljao; a Emilije Lepid 28 zato što se
udario u prag svojih vrata, a Aufidije 29 udarivši u vrata kad je
ulazio u vijećnicu; a nisu li život okončali među ženskim bed-
rima Kornelije Gal 30, pretor, Tigillinus, zapovjednik straže u
Rimu, pa Ludovik, sin Guida Gonzage, Markiz mantovanski,
a još su gori primjer dali Speusip 31, platonski filozof i, napo-
kon, jedan od naših papa. Jadni sudac Bebije, dok je izricao
presudu da se jednom od osuđenika za osam dana odgodi
smrt, naprasno je umro jer je njegovo vrijeme bilo isteklo. A
liječnik Caius Julius stavljao je pomast na oči nekom bolesni-
ku kad li mu smrt zaklopi njegove. 32 Ne znam smijem li među
24 Montaigne kaže “susjeda”, jer je Bertrand de Got, prije nego što će po-
stati papom, od 1305. do 1314. bio nadbiskup u Bordeauxu.
25 Henrik II, koji je smrtno ranjen na turniru od zapovjednika svoje gar-
de Montgomeryja (1559).
26 Riječ je o Filipu, sinu Ludovika Debeloga, koji je pao s konja kad mu se
1131. prase ispriječilo na putu u ulici Saint-Antoine.
27 Eshil, tvorac klasične grčke tragedije (525-456. pr. Kr.). Jedna anegdo-
ta kaže da je orao u letu ispustio kornjaču na njegovu ćelavu glavu i
ubio ga.
28 Marcus Æmilius Lepidus Porcina, rimski političar i govornik iz II. st.
pr. Kr.
29 Možda Aufidius Namusa, rimski pravnik, učenik Sulpicija Rufa, ili
Aufidius Bassus, povjesničar iz Tiberijeva vremena?
30 Gaius Cornelius Gallus, rimski političar i pjesnik (Amores), podrijet-
lom iz Narbonske Galije (I. st. pr. Kr.)
31 Speusip (SpeύsippoV), grčki filozof iz IV. st. pr. Kr.
32 Svi navedeni primjeri o čudnim smrtima, uključujući i onaj o papi Iva-
nu XXII, potječu iz franc. i tal. renesansnih kompilacija. Neki su od
Valerija Maksima i Plinija, a mnoge navodi i Rabelais u Quart Livre de
Pantagruel, pogl. XVII. XX. poglavlje – Uiti se mudrosti znai uiti se kako umrijeti
te primjere umiješati i onaj o mom bratu, kapetanu S. Marti-
nu. Bile su mu dvadeset i tri godine i već je bio dao dosta do-
kaza svoje srčanosti. Jednog ga je dana, kad je igrao loptom 33,
lopta pogodila malo iznad desnoga uha, ali pri tome se nije
činilo da bi to bilo neko nagnječenje ili ozljeda. Nije nakon
toga ni sjeo niti se odmorio, ali pet-šest sati poslije umro je
od kapi koju mu je taj udarac prouzročio. Kad nam ti tako
česti i obični slučajevi prolaze pred očima, pitamo se kako je
moguće osloboditi se misli na smrt kad nam se čini da nas
neprestano drži za gušu?
Reći ćete mi, neka bude kako bude samo da se ne muči-
mo. I ja dijelim to mišljenje i kako god da uzmognemo izbjeći
boli, pa makar i pod cijenu da gmižemo pod telećom kožom,
nisam čovjek koji bi od toga bježao. Dovoljno je da mi vrije-
me prolazi i da mi nije loše; i koji mu drago način da to po-
stignem uvijek ću prihvatiti, pa čak i kad se čini da nije baš
dičan i primjeren.
praetulerim delirus inersque videri,
Dum mea delectent mala me, vel denique fallant,
Quam sapere et ringi 34.
No, bilo bi ludo misliti da će se tako uspjeti. Ljudi idu, do-
laze, jašu, plešu, a o smrti nema glasa. Sve je to lijepo. Ali kad
dođe njima ili njihovim ženama, djeci ili prijateljima, kad ih
spopadne iznenada onako nezaštićene, kakve su onda mu-
ke, kakvi vapaji, kakav bijes i kakav očaj ih ugrabi! Jeste li
ikada vidjeli nešto tako uništeno, tako promijenjeno, tako
izbezumljeno? Zato se čovjek mora navrijeme pripremiti; a
ta životinjska nebriga sve kad bi i mogla naći mjesta u moz-
gu razborita čovjeka (što ja držim posve nemogućim), skupo
nam prodaje svoju robu. Ako je u pitanju neprijatelj koga se
33Riječ je o poznatoj igrijeu de paume, preteči današnjeg tenisa.
34“Bolje bih prošo ko suludan pisac i stran umijeću / i da se svojim zlom
sladim, il barem da varam sebe / negoli svijestan da režim.” Horacije,
Epist, II, ii, 126 (prepjev Jurja Zgorelca).
može izbjeći, savjetovao bih vam da se poslužite kukavič-
kim oružjem strašljivosti. Ali, budući da je to nemoguće i
da će vas ona zgrabiti i kad ste plašljivac i kad ste čestit čov-
jek,
Nempe et fugacem persequitur virum,
Nec parcit imbellis juventae
Poplitibus, timidoque tergo 35
i da vas nikakav oklop ne može zaštititi,
Ille licet ferro cautus se condat aere,
Mors tamen inclusum protrahet inde caput 36.
Zato se naučimo smjelo je dočekati i suprotstaviti joj se. I
da bismo joj odmah u početku oduzeli najveću prednost što
je ima pred nama, postupimo na način koji je obrnut od onog
svakodnevnoga. Nek nam ne bude strana, živimo s njom, na-
viknimo se na nju i ni na što ne mislimo tako stalno kao na
smrt. Neka u svakom času sva njezina obličja budu u našim
mislima. Čim konj zarže, netom crijep s krova padne, kad se
bez neke boli ubodemo na čiodu, odmah sami sebi nepresta-
no ponavljajmo: “A što ako je to upravo ona, sama smrt?” i na
to se uspravimo i osokolimo. I usred radosti i veselja sjetimo
se uvijek te stare pjesme o krhkosti svoje sudbine i ne dajmo
da nas životne slasti zarobe, a da nam se sjećanje ne svrne na
to da i te slasti vode u smrt i s koliko strana ona na nas vreba.
Tako su činili i Egipćani. Usred svojih slavlja, kod najboljeg
jela i pila, dali bi da se pred njih donese kostur mrtva čovje-
ka 37 da posluži kao opomena svim uzvanicima. 38
35“Da, progoni zrela muža u njegovu bijegu, nit prašta potkoljenicama
nejake mladeži što okreće leđa.” Horacije,Odae, III, ii, 14 (jer su se ne-
prijatelju presijecale žile pod koljenom).
36 “Uzalud se oprezno skriva pod željezom i mjedi, smrt će svejedno po-
goditi zaštićenu glavu.” Propercije, III, xviii, 24.
37 U izvorniku: anatomie seche.
38 Prema Plutarhu, Život Likurgov, XX. XX. poglavlje – Uiti se mudrosti zna
či učiti se kako umrijeti
Omnem crede diem tibi diluxisse supremum.
Grata superveniet, quae non sperabitur hora. 39
Ne znamo gdje nas smrt čeka. Čekajmo je zato posvuda.
Unaprijed misliti na smrt znači unaprijed misliti na slobo-
du. Onaj koji je naučio umrijeti, taj se odučio od robovanja. 40
Znati umrijeti znači osloboditi se svake podložnosti i prisile.
Nema ničeg zloga u životu za onoga koji je dobro razumio da
gubitak života nije zlo. Paulus Æmilius ovako je odgovorio
onome kojega je njegov zarobljenik, nesretni Kralj Macedon-
ski, poslao s molbom da ga ne vodi u trijumfu: “Reci mu da
molbu upravi sebi samome” 41.
Uistinu, kad u svim stvarima priroda ne bi barem malo
potpomogla, teško da bi umjetnost i radinost kročile napri-
jed. Ja po svojoj prirodi nisam nujan, ali jesam sklon raz-
mišljanju. Ništa me oduvijek nije toliko zaokupljalo kao
razmišljanje o smrti, pa čak i u mojoj pustopašnoj mlado-
sti, Jucundum cum aetas florida ver ageret 42.
I kad sam bio u društvu mladih žena i usred igara mno-
gi su mislili da sam obuzet nekim jalom ili varljivošću neke
nade, dok sam se upuštao u misli o onome koga je onomad
iznenadila teška groznica i donijela mu smrt nakon isto tak-
ve veselice, kad je u njemu sve kao i meni bilo puno slatke
dokolice, ljubavi i razdraganosti i neprestance mi je odzva-
njalo u ušima: Omnem crede diem tibi diluxisse supremum.
Grata superveniet, quae non sperabitur hora.
39 “Svakog pomisli dana, svanuće da ti je zadnje / prijatan doći će čas, kad
ga ne čekaš s prethodnom nadom.” Horacije, Epist., I, iv, 13 (prepjev
Jurja Zgorelca).
40 Usp. Qui mori didicit, servire dedidicit, Seneka, Epist., 26.
41Prema Plutarhu, Život Pavla Emilija, XVII. Riječ je o Perseju pobijeđe-
nom kod Pidne, a koji je umro u Rimu kao zarobljenik 135. pr. Kr.
42 “Kad mi je proljetni cvat krasio mladosti dob.” Katul, LXVIII, 16 (pre-
pjev D. Škiljana).
Jam fuerit, nec post unquam revocare licebit 43.
Te mi misli nisu mrštile čelo više nego neke druge. Ne-
moguće je da odmah ne osjetimo ubod takvih misli. No, kad
s njima živimo i kad ih proživljavamo, nema nikakve dvojbe
da ih i krotimo. U protivnom bio bih u neprestanu strahu i
mahnitosti; jer, nikad čovjek nije bio toliko sumnjičav prema
životu, nikad toliko nesiguran u njegovo trajanje. Ni zdravlje,
koje mi je do sada bilo vrlo dobro i rijetko kada prekidano,
nije mi uvećalo nadu, kao što mi ju ni bolest nije skratila. U
svakom trenutku čini mi se da bježim. I stalno sâm sebi tru-
bim: “Sve ono što se može dogoditi drugog dana, može se
dogoditi i danas.” Uistinu, slučaj i pogibelji malo ili nikako
ne požuruju naš kraj i kad mislimo koliko nam do njega pre-
ostaje bez onog presudnog koji nam najviše prijeti, a milijuni
drugih lebde iznad naše glave, uvidjet ćemo da nam je smrt
jednako za petama i kad smo veseli i pokunjeni, kad smo na
moru ili kod kuće, kad smo u ratu ili u miru.“Nemo altero
fragilior est: nemo in crastinum sui certior.” 44 Jer, za sve što mi
je učiniti prije nego umrem, vrijeme mi se čini kratkim, uvi-
jek mi manjka barem jedan sat.
Neki je moj prijatelj onomad, listajući po mojim spisima,
nabasao na podsjetnik o nečemu što bih htio da se učini na-
kon moje smrti. Rekao sam mu, a to je bila živa istina, da sam
se, iako sam bio nepunu milju daleko od svoje kuće, živ i čio,
ipak požurio to zapisati, jer nisam bio posve siguran hoću li
živ do kuće doći. Kao čovjek koji neprestano prebire po svo-
jim mislima i u sebe ih nastoji usaditi, i ja sam u svakom tre-
nutku spreman na ono što mi se može dogoditi i smrt mi ne
može donijeti ništa nova na što nisam spreman.
43 “[Ah, kako li kratak je ovaj] za nas užitak! Tek bješe i – nikad se ne vra-
ća više!” Lukrecije, De rerum natura , III, 915 ( prijevod M. Tepeša).
44“Nitko nije krhkiji od drugoga, nitko nije sigurniji u sutra.” Seneka,
Epist, 91. XX. poglavlje – Uiti se mudrosti znai uiti se kako umrijeti
Moramo uvijek biti obuveni i koliko god to možemo spre-
mni za put i, nadasve, da nemamo ni s kim posla osim sa sa-
mim sobom:
Quid brevi fortes jaculamur aevo
Multa? 45
Jer, i bez svega ostaloga, imat ćemo još dosta posla. Ta-
ko se jedan najviše na smrt žali zbog toga što će mu spriječi-
ti uživanje u krasnoj pobjedi; drugi zbog toga što mora otići
prije nego što uda kćer ili prije nego bude mogao nadzirati
obrazovanje svoje djece; treći pak da neće moći biti sa že-
nom, a neki sa sinom; svima je to tobože najvažnije u životu.
Ja sam zasada, Bogu hvala, u takvu stanju da mogu oti-
ći kad god on to bude htio i otići ću bez ikakva žaljenja za
bilo čim osim za životom ako mi gubitak života bude težak.
Opraštam se od svega i oprostio sam se napola od svih osim
od sebe. Nikad se čovjek nije pripremio da napusti svijet tako
čisto i potpuno i da se oprosti od svega u njemu kao što se ja
spremam učiniti. 46
Miser ô miser, aiunt, omnia ademit
Una dies infesta mihi tot praemia vitae. 47
A onaj koji gradi:
Manent (kaže) opera interrupta, minaeque
Murorum ingentes 48.
Čovjek ne smije ništa smišljati što će iziskivati dug rad ili
barem ne uz vruću želju da se gradnji vidi završetak. Rođeni
smo da radimo:
45“Čemu u tako kratku životu stvarati toliko planova?” Horacije,
Odae, II, xvi, 17.
46 Izdanje iz 1595. ovdje dodaje:
Najsnažnije smrti su i najzdravije.
47 “...bez svakog milosrdja, kažu, ‘jedan i nesretan dan sve nagrade uze ži-
vota!’” Lukrecije,De rerum natura, III, 898 (prijevod M. Tepeša).
48 “Zidine ne diže nitko, ne prihvaća nitko se djela, / sablasno obrisi stoje i
strojeva moćnih i skēlā.” Vergilije, Eneida, IV, 88 (prijevod B. Klaića).
Cum moriar, medium solvar et inter opus 49.
Htio bih da čovjek uvijek radi i da ispunja koliko god
može životne dužnosti. Htio bih da me smrt snađe dok sa-
dim kupus, ali da prema njoj budem ravnodušan kao i pre-
ma svojem nedovršenom vrtlarskom radu. Vidio sam jednog
čovjeka na samrti koji se neprestano žalio da mu je sudbina
prekinula nit povijesti što ju je imao u rukama, a tek je bio
došao do petnaestog ili šesnaestog našeg kralja.
Illud in his rebus non addunt, nec tibi earum
Jam desiderium rerum super insidet una. 50
Valja se osloboditi tih prostih i štetnih raspoloženja. Jed-
nako onako kao što se grobišta postavljaju blizu crkava i na
najposjećenijim gradskim mjestima, da bi se, kako reče Li-
kurg 51, priviklo prost puk, žene i djecu da se ne boje pogledati
mrtva čovjeka i da nas taj neprestani prizor kostiju, grobova i
pogreba opomene na ono što jesmo:
Quin etiam exhilarare viris co
Mos olim, et miscere epulis spectacula dira
Certandum ferro, saepe et super ipsa cadentum
Pocula respersis non parco sanguine mensis 52;
i, kao što su Egipćani, nakon velikih gozbi, prisutnima poka-
zivali veliku sliku smrti, dok je jedan vikao: “Pij i veseli se jer
49“...I kad budem umirao, da izdahnem usred čina.” Ovidije,
Amores, II, x, 36 (prijevod T. Ladana).
50“Jauču, ali pri tome ne dodaju ono ‘ti sad si svake oslobođen težnje za
svakim ovakvim užitkom’.” Lukrecije, De rerum natura, III, 900-901
(prijevod M. Tepeša).
51 Prema Plutarhu, Život Likurgov, XX.
52 Silije Italik (Tiberius Catius Asconius Silius Italicus), rimski epičar
iz I. stoljeća: “Štoviše, nekad je bio običaj razveseljavati gozbe ubija-
njem, miješati s veselicama surove prizore borbi gladijatora, koji su če-
sto umirući padali posred pehara škropeći trpeze krvlju” (Punica, XI,
51). Justus Lipsius navodi ovaj ulomak u Saturnalium sermonum li-
bri duo , I, 6. XX. poglavlje – Učiti se mudrosti znači učiti se kako umrijeti
ćeš i ti biti takav kad umreš” 53, tako sam se i ja navikao imati
neprestano smrt u ustima. I nema ničega što sam toliko volio
doznati kao to kako je netko umro: što je rekao, kakvo mu je
bilo lice, kako se držao. Isto tako, to su bila mjesta iz povijesti
koja sam najpažljivije čitao. A vidi se i iz onoga čime punim
svoje primjere da sam posebno sklon tom pitanju. Da sam či-
njavac knjiga, sastavio bih jednu u kojoj bi bio protumačen
popis različitih smrti. Onaj koji bi uspio ljude naučiti kako
umrijeti, taj bi ih naučio kako živjeti. Dikearh 54 je sastavio je-
dan popis takva naslova, ali druge i manje korisne svrhe.
Netko će mi reći da njezin učin daleko nadmašuje na-
šu maštu i da bi se najvještiji mačevalac izgubio kad bi dot-
le došao. Pustite ih neka samo govore: unaprijed razmišljati
o smrti stavlja nas u veliku prednost. A, osim toga, zar malo
znači doći dotle ne poremetivši se i ne upadajući u groznicu?
No, ima još nešto više: sama nam priroda pruža ruku i ohrab-
ruje nas. Ako je smrt trenutna i naprasna, nemamo ni vreme-
na plašiti je se; a ako je ona druga, već opažam da što više bo-
lujem, to prirodnije počinjem nekako mrziti život. Nahodim
da mi teže pada probaviti tu odluku o smrti kad sam zdrav
nego kad me mori groznica. Tim više što mi nije tako jako
stalo za lagodnosti života jer počinjem gubiti volju za njim i
uživanje u njemu, smrt gledam mnogo manje uplašenim oči-
ma. To mi daje neku nadu da ovako mislim: što se budem vi-
še udaljavao od života i približavao smrti, to će mi biti lakše
pomiriti se s prijelazom s njega na nju. Tako sam u više dru-
gih prigoda iskusio da ima pravo Cezar 55 kad kaže da nam se
stvari čine većima izdaleka negoli izbliza, pa sam se tako i ja,
kad sam bio zdrav, mnogo više plašio bolesti nego kad sam
53 Doslovce preuzeto iz prijevoda Herodota, što ga je učinio Pierre Saliat
(izd. 1575, II, 78, f° 129 rº).
54 Dikearh (Dika?arcoV ), grčki filozof, učenik Aristotelov, iz IV. st. pr.
Kr. Prema Ciceronu (De officiis, II, 5), taj je peripatetik istraživao umi-
re li više ljudi u ratu ili zbog drugih razloga.
55 U De bello gallico, VII, 84.
ju osjetio na svojoj koži; u veselju u kojem živim zadovoljstvo
i krepkost mi čine ono drugo stanje tako neprimjereno veli-
kim prema ovome da ga u svojoj uobrazilji barem još upola
uvećavam i doima mi se još jačim nego što jest, a kad bolest
osjetim na svojim plećima, više tako ne mislim. Nadam se da
će mi tako biti i u času smrti.
U tim prirodnim promjenama i u smanjenju naše snage
zbog čega patimo moramo vidjeti kako nas priroda oslobađa
onog gorkog okusa našeg propadanja i sve goreg stanja. Što li
starom čovjeku ostaje od sve one snage njegove mladosti i od
sveg prošlog života?
Heu senibus vitae portio quanta manet. 56
Cezar je jednome vojniku iz svojih četa, koji ga je sav
izmrcvaren i jedva se držeći na nogama došao moliti da mu
dopusti da pođe umrijeti, gledajući njegovo jadno stanje, u
šali odgovorio: “Što? Zar ti misliš da si još živ?” 57 Kad bi čo-
vjek iznenada pao u takvo stanje, mislim da nitko ne bi bio
kadar podnijeti tu promjenu. Ali, priroda nas vodi za ruku
blagom nizbrdicom koje nismo ni svjesni i malo po malo, ko-
rak po korak, uvaljuje nas u to bijedno stanje i u njemu nas
pripitomljuje tako da ne osjećamo nikakav udar kad mladost
umre u nama, a to je uistinu i samo po sebi već smrt, i to lju-
ća nego što je prava smrt nakon života u mukama i gora od
one smrti od starosti. To tim više što skok od jadna života do
ne-života nije tako velik kao što je prijelaz sa života u snazi i
cvijetu na život u boli i mukama.
Pognuto i zgrbljeno tijelo ima manje snage za nošenje
tereta; jednako je tako i s našom dušom: na nama je da je
uspravimo i da je očvrsnemo protiv snage takva protivnika.
Jer, kao što je nemoguće da se ona opusti dok ga se boji, isto
tako, ako sama sebe uspije umiriti, moći će se hvaliti (a to je
56 “Jao! Koji dio preostaje starcu u životu?” Maksimijan ili Pseudo-Gal-
lus, I, 16.
57 Seneka, Epist., 77. XX. poglavlje – Ućiti se mudrosti znaći ućiti se kako umrijeti
nešto što nadilazi ljudske snage) da je nemoguće da u njoj
bude imalo nemira, muke, straha, pa čak i najmanje neugod-
nosti,
Non vultus instantis tyranni
Mente quatit solida, neque Auster
Dux inquieti turbidus Adriae,
Nec fulminantis magna Jovis manus 58.
Ona tada postaje vladaricom svih požuda i pohota, go-
spodaricom bijede, stida, siromaštva i svih drugih nedjela
sudbine. Zadobijmo dakle tu prednost; u tome je prava i ne-
ograničena sloboda koja nam daje snagu da se rugamo 59
sili i nepravdi i da se smijemo uzama i negvama:
in manicis, et
Compendibus, saevo te sub custode tenebo.
Ipse Deus simul atque volam, me solvet: opinor,
Hoc sentit, moriar. Mors ultima linea rerum est 60.
Naša vjera nije imala sigurnijeg ljudskog temelja od prezi-
ranja smrti. Tome nas ne pozivaju samo razlozi razuma, ne-
go, zašto bismo se bojali da ćemo izgubiti nešto za čim, kad
ga izgubimo, neće biti žaljenja; i, 61 budući da nam smrt prijeti
na toliko načina, nije li neusporedivo gore svih se tih načina
plašiti nego jedan podnijeti?
58 “Ništa ne može pokolebati njezinu jakost, ni pogled prijetećeg tirani-
na, ni bijesno oštro koje Jadranom hara, ni moćna Jupitrova ruka što
gromovima šiba.” Horacije, Ode, III, iii, 3.
59 U izvorniku stojidequoy faire la figue , što je ista slika kao i naše fami-
lijarno pokazati figu.
60 “S rukama i nogama bit ćeš u okovima, čuvat će te okrutni tamničar.
– Kad budem htio, sâm će me bog osloboditi. – Što će reći, mislim:
Umrijet ću. Smrt je zadnja granica svemu.” Horacije, Epist., I, xvi, 76.
61 U idućim riječima Montaigne sažimlje izlaganje svetog Augustina:
“Cum autem unicuique mortalium sub quotidianis vitae hujus casibus,
innumerabiles mortes quodam modo comminentur, quamdiu incertum
est, quaenam earum ventura sit, quaero utrum satius sit, unam perpeti
moriendo, an omnes timere vivendo.” De civitate Dei, I, ii, 54.
Je li uopće važno kada će to biti, kad ionako znamo da je
neizbježno. Onome koji je Sokratu rekao: “Tridesetorica tirana
su te osudila na smrt. – A priroda njih”, odvratio jeMudrac. 62
Kakve li gluposti mučiti se kad smo na putu da se oslobo-
dimo svake muke!
Kao što nam je naše rođenje donijelo rađanje svega i sva-
čega, jednako će tako i smrt, naša smrt, učiniti sa svime. Zato
je i glupo plakati zbog toga što za stotinu godina više nećemo
biti živi kao i žaliti što prije stotinu godina nismo živjeli. Smrt
je počelo drugog života. Tako smo plakali, jadali se i bilo nam
je teško ući u ovaj život, a, ulazeći u nj, oslobodili smo se one
naše stare koprene koja nam je sve skrivala.
Ništa nije jad i tegoba što se događa samo jednom. Je li
razborito dugo se bojati nečega što kratko traje? Smrt izjed-
načava dug život i kratak život. 63 Jer dugotrajnost i kratko-
trajnost ne pripadaju stvarima kojih više nema. Aristotel
kaže da na sprudovima rijeke Hypanis 64 ima malih životi-
njica koje žive samo jedan dan. 65 Ona koja umre u osam sati
izjutra umire u mladosti, a ona koja umre u pet sati predvečer
umire u dubokoj starosti. Kome od nas nije smiješno kad se
na taj trenutak trajanja gleda kao na sreću ili nesreću? A ništa
manje smiješno nije i s našim životom ako ga usporedimo s
vječnošću ili s trajanjem planina, rijeka, zvijezda, stabala, pa
čak i nekih životinja.
No, priroda nas na to sili. “Otiđite s ovog svijeta, kaže
nam, onako kako ste na nj i došli. 66 Isti onaj korak što ste ga
62 Prema Diogenu Laerciju, Život Sokratov ,II, 35. No, Sokrat nije
bio osuđen od tridesetorice tirana, koji su bili prognani tri godine prije
njegove smrti (403. pr. Kr.).
63 Istu tu misao izriče Seneka u De consolatione ad Marciam , XX.
64 Hidronim Hypanis je u antici označavao europske rijeke, među koji-
ma je bila rijeka Bug u Skitiji, a Kuban u Sarmatiji.
65 Usp. Ciceron, Tusculanae disputationes, I, 39.
66 Ovdje počinje parafraza govora Prirode ljudima kojim se završava III.
knjiga Lukrecijeve Prirode stvari , a Montaigne ga ilustrira oslanjajući
se na Seneku. Ta će se upozorenja Prirode protegnuti do posljednjeg
odlomka ovog poglavlja.
XX. poglavlje – Učiti se mudrosti znači učiti se kako umrijeti
bez uzbuđenja i bez straha učinili prelazeći iz smrti u život
učinite i sada prelazeći iz života u smrt. Vaša je smrt samo
maleni kotačić u bezgraničnom redu svemira, to je samo je-
dan maleni dio u životu svijeta,
inter se mortales mutua vivunt
Et quasi cursores vitaï lampada tradunt 67.
Bih li ja za vas promijenila ovaj lijepi red stvari? To je
uvjet vašeg nastanka, jer smrt je jedan dio vas samih. To vaše
bivstvo u kojem uživate jednako je podijeljeno između smr-
ti i života. Prvim danom rođenja upućeni ste na smrt kao i
na život,
Prima, quae vitam dedit, hora carpsit 68.
Nascentes moriuntur, finisque ab origine pendet 69.
Sve ono vrijeme što živite, kradete ga životu. Neprestani
rad vašeg života građenje je smrti. U smrti ste dok ste živi, jer
kad više niste živi, vi ste poslije smrti.
Ili, ako vam je draže, mrtvi ste nakon života: ali, za vrije-
me života vi umirete, a smrt mnogo grublje protresa umiru-
ćega nego mrtvoga – i jače i temeljitije.
Ako ste iz života izvukli korist, ako ste zadovoljeni, odla-
zite zadovoljni,
Cur non ut plenus vitae conviva recedis? 70
Ako ga niste znali najbolje iskoristiti, ako vam od njega
nije bilo koristi, što vas briga što ste ga izgubili, čemu biste ga
željeli i dalje imati?
67“Tako se u kratko vrijeme izmjenjuju rodovi ljudski: / Predaju poput
trkača po redu si baklju života.” Lukrecije,
De rerum natura, II, 78-79 (prijevod M. Tepeša).
68“Naš prvi čas, dajući nam život, već ga je načeo.” Seneka,
Bijesni Heraklo (Hercules furens), III, 874.
69“Umiremo rađajući se, a naš život ovisi o njegovu početku.” Marko
Manilije (Marcus Manilius), Astronomica,IV, 16.
70“Zašto ne napustiti život kao što sit uzvanik napušta gozbu?” Lukreci-
je, De rerum natura,III, 938.
Cur amplius addere quaeris
Rursum quod pereat male, et ingratum occidat omne? 71
Život sam po sebi nije ni dobar ni loš: on je mjesto dobra
ili zla upravo onako kako to budete sami učinili da bude.
Ako ste živjeli samo jedan dan – sve ste vidjeli. Jedan je
dan jednak svim danima. Nema druge svjetlosti ni druge ta-
me. Ovo Sunce, ovaj Mjesec, ove zvijezde, ovaj njihov raspo-
red, sve je to upravo ono u čemu su uživali vaši
preci i ono što će zaokupljati vašu praunučad:
Non alium videre patres, aliumve nepotes aspicient 72.
U najgoru ruku, podjela i raznolikost svih činova moje
komedije iskazat će se u godini dana. Ako ste pažljivo uočili
mijene mojih četiriju godišnjih doba, mogli ste vidjeti da ona
obuhvaćaju djetinjstvo, mladenačku dob, muževne godine i
starost svijeta. Godina je odigrala svoju ulogu i nema joj dru-
ge nego sve započeti iznova. I uvijek će biti isto,
versamur ibidem, atque insumus usque 73.
Atque in se sua per vestigia volvitur annus 74.
Nisam voljna za vas snovati druge razbibrige,
Nam tibi praeterea quod machiner, inveniamque
Quod placeat, nihil est, eadem sunt omnia semper 75.
Dajte mjesta drugima, kao što su i oni vama mjesta dali.
Jednakost je najvažniji dio pravičnosti. Tko se može žaliti da
71“Čemu tražiti još vremena, još dana, koje ćeš ionako jadno izgubiti i
koji će svi netragom nestati bez koristi?” Lukrecije.
72“Očevi vaši ne vidješe drugoga, niti će unuci vaši drugo gledati.” Mani-
lije, Astronomica, I, 522.
73 “Osim tog krećemo mi se neprestano istom u krugu.” Lukrecije,
De rerum natura, III, 1080 (prijevod M. Tepeša).
74“...godima se kolomijom okreće istom.” Vergilije,Georgica, II, 402 (pri-
jevod T. Maretića).
75“Što li bi mogla još dalje ti izmislit ili pronaći, / Što bi se moglo ti svid-
jet? Baš ništa: sve uvijek je isto.” Lukrecije,De rerum natura,III, 944-
-945 (prijevod M. Tepeša).
XX. poglavlje – Učiti se mudrosti znači učiti se kako umrijeti
je u takvu sudbu upleten? Ili su pak svi upleteni? Stoga, pa ma
kako dugo živjeli, time nećete skratiti vrijeme da umrete; sve
to nema svrhe: dokle god budete u tom stanju kojega se pla-
šite, kao da ste umrli dok ste bili dojenče,
licet, quod vis, vivendo vincere secla,
Mors aeterna tamen nihilominus illa manebit 76.
I takvo ću vam stanje dati da se nikako nećete žaliti.
In vera nescis nullum fore morte alium te,
Qui possit vivus tibi te lugere peremptum,
Stansque jacentem. 77
Niti ćete željeti život za kojim toliko žalite,
Nec sibi enim quisquam tum se vitamque requirit
Nec desiderium nostri nos afficit ullum 78.
Smrti se valja plašiti manje nego ičega, ako ima nešto ma-
nje od ničega,
multo mortem minus ad nos esse putandum
Si minus esse potest quam quod nihil esse videmus 79.
Ne tiče vas se ni mrtvog ni živog: ni živog, zato što živi je-
ste, ni mrtvog, jer više niste živi.
Nitko ne umire prije svog časa. Ono vremena što ga ostav-
ljate nije bilo ništa više vaše nego ono što je prohujalo prije
vašeg rođenja; i jednako vas se tako uopće ne tiče,
76“Makar produžili mi naš život na stoljeća dakle, / Ipak, uza sve to će
ostati vječna smrt ona.” Lukrecije, De rerum natura , III, 1090-1091
(prijevod M. Tepeša).
77 “A da i ne vidi, kako u istinskoj ne će bit smrti / Drugog mu nekakvog
‘ja’ da živ oplakuje smrt si...” Lukrecije, De rerum natura, III, 885-886
(prijevod M. Tepeša).
78 “Nitko se naime za sebe, za život svoj ne brine tada, / Jer nas ne snalazi
tad baš nikakva čežnja spram samih.” Lukrecije, De rerum natura, III, 919 i 922
(prijevod M. Tepeša).
79 Montaigne je interpretirao Lukrecijeve stihove prije nego što ih je na-
veo (“Ogledaj unatrag isto i vidjet ćeš, kako li za nas / Ne znače ništa
pred nama već minule godine silne.” Lukrecije, De rerum natura,
III, 972-973 (prijevod M. Tepeša).
Respice enim quam nil ad nos ante acta vetustas
Temporis aeterni fuerit 80.
Pa ma bilo gdje i kada život vaš prestane, smrt je sva u to-
me. Korisnost života nije u trajanju, korisnost je u načinu ka-
ko je upotrijebljen: čovjek je mogao dugo poživjeti, a ipak je
malo živio; vodite o tome računa dok ste još živi. Sve ovisi o
vašoj volji, a ne o broju godina koje ste proživjeli. Jeste li ika-
da pomislili da ćete do toga doći, a u tom smjeru ste nepre-
stano kročili? A ipak, nema tog puta koji ne bi imao kraja. A
ako će vam druženje s ljudima olakšati život, zar čitav svijet
ne ide istim putem kao i vi?
omnia te vita perfuncta sequentur 81.
Zar sve na svijetu ne pleše onako kako vi plešete? Ima li
stvari koja ne stari zajedno s vama? Tisuće ljudi, tisuće životi-
nja i tisuće drugih stvorenja umire u isti čas kad i vi umirete:
Nam nox nulla diem, neque noctem aurora, sequuta est
Quae non audierit mistos vagitibus aegris
Ploratus, mortis comites et funeris atri 82.
Zašto uporno uzmičete ako joj ne možete pobjeći? Vidje-
li ste toliko primjera 83 o onima kojima je bilo drago umrije-
ti, jer su tako izbjegli teškim jadima. Ali, jeste li ikada vidjeli
nekoga tko nije bio zadovoljan dok je umirao? Zato je velika
ludorija osuđivati nešto što niste iskusili ni vi ni drugi. Zašto
se žališ na mene i na sudbinu? Jesmo li ti možda nešto nažao
učinile? Je li na tebi da upravljaš nama ili je na nama da uprav-
80“Vidi, nama zaista ništa nisu: ni ta prošlost prije nas niti ta vječnost
vremena.” Lukrecije, De rerum natura, III, 972.
81“Koji će jednom te ipak svi slijedit, kad završiš život.” Lukrecije,
De rerum natura, III, 968 (prijevod M. Tepeša).
82“Nit prodje ikoja noć za danom, ni zora za noću, / Koja zamijetila ne
bi plač ljudi miješan sa jaukom, / Koji uz cviljenje strašno smrt prati i
žalobni sprovod.” Lukrecije,De rerum natura, II, 578-580 (prijevod
M. Tepeša).
83 Ovaj je odlomak inspiriran Senekom, Epist., 91 i 93.
XX. poglavlje – Učiti se mudrosti znači učiti se kako umrijeti
ljamo tobom? Premda tvoj vijek nije svršen, tvoj život jest.
Mali je čovjek čitav čovjek, jednako kao i onaj veliki.
Ni ljudi ni njihovi životi ne mjere se na lakte. Hiron 84
je odbio postati besmrtnim kad mu je Bog glavom, njegov otac
Saturn, rekao kakvo je to stanje i koliko traje. Zamislite sa-
mo kako bi život bez smrti bio čovjeku i teže podnošljiv i još
mučniji nego ovaj što sam mu ga ja dala. Da nemate smrti,
neprestano biste me proklinjali što sam vam je oduzela. Ho-
timice sam u to umiješala malo gorčine kako bih vas spriječi-
la da joj se požudno i bez promišljanja ne predate kad vidite
kako je korisna. I, da vas učvrstim u toj suzdržanosti, koju
od vas tražim, da ne biste bježali od života i da ne biste bje-
žali u smrt, ublažila sam i život i smrt da ne budu ni slatki ni
gorki.
Ja sam bila ta koja je naučila Talesa 85, prvoga od vaših
mudraca, da je svejedno živjeti ili umrijeti; pa je, zbog to-
ga, jednome koji ga je upitao zašto još nije umro premudro
odgovorio: ‘Zato što mi je svejedno.’
Voda, zemlja, vatra i drugi dijelovi ovog mojeg zdanja
nisu ništa više sredstva za tvoj život nego sredstva za tvoju
smrt. Zašto se bojiš svog posljednjeg časa? On ne pridonosi
ništa više tvojem kraju nego svaki od ostalih. Posljednji ko-
rak nije uzrok umoru: on ga samo priznaje. Svi dani vode
smrti, a samo posljednji stiže.” 86
To su, eto, dobre pouke naše majke prirode.
Često sam razmišljao o tome zašto nam se u ratu lice
smrti, bilo naše bilo tuđe, čini neusporedivo manje strašnim
nego u kući, jer da nije tako, to bi bila vojska liječnika i plač-
ljivaca; no, iako je ona na svim mjestima ista, ipak mi se čini
84 Chiron (Ce?rwn),centaur na glasu s pravde i mudrosti, sin Saturnov.
85 Tal ili Tales (Qal²V i Q(lhV) iz Mileta (VI. st. pr. Kr.), jedan od sed-
morice mudraca. Montaigne se oslanja na Život Talov, I, 35 Diogena
Laercija.
86 Ovim riječima završava dugi govor Prirode ljudima. Valja usporediti
sa Senekom (Epist.,120).
da ima mnogo više prirodnog držanja kod ljudi sa sela ili svi-
jeta nižih staleža nego kod onih viših. Uistinu mislim da nam
upravo oni strašni izrazi lica i one užasne ceremonije ulijeva-
ju više straha nego sama smrt: posve nov oblik življenja, jauci
majki, žena i djece, posjeti zaprepaštenih i ukočenih susjeda,
nazočnost brojne blijede i uplakane služinčadi, soba bez svje-
tla, upaljene voštanice, naše uzglavlje opsjednuto od liječni-
ka i propovjednika; ukratko, oko nas sve samo strava i užas.
Već smo kao mrtvi i pokopani. Djeca se boje čak svojih prija-
telja kad ih vide zakrabuljene. Jednako je i s nama. Valja ski-
nuti masku i sa stvari i s ljudi; kad je jednom skinemo, ispod
nje ćemo ugledati onu uvijek istu smrt, koju su neki sluga ili
obična sobarica onomad bez ikakva straha podnijeli 87
Blažena ona smrt koja nam ne ostavlja vremena za pripremanje
takvih ceremonija.
* * * * *
87Usp. Seneka, Epist, 24
O strahu
Obstupui, steteruntque comae, et vox faucibus haesit. 1
Nisam dobar naravoznanac (kako to neki kažu) i ne znam
kakvim silnicama strah djeluje u nama; ali, bilo kako bilo, to
je čudnovat osjećaj, a liječnici kažu da nema ni jednog dru-
gog koji bi brže izbacio naš sud iz stanja u kojem mora biti.
Doista, vidio sam mnogo ljudi koji su postali bezumni od
straha, a sigurno je da – dok napad straha traje – čak i onima
koji su čvrste i umjerene naravi donosi strahovito crnilo pred
oči. Ne govorim ovdje o prostu puku koji se straši čas od pra-
djedova izišlih iz groba umotanih u njihove mrtvačke pokro-
ve, čas od vukodlaka, aveti i kojekakvih sablasti. Čak i među
vojnicima, gdje bi strahu najmanje smjelo biti mjesta, koliko
li je puta strah pretvorio stado ovaca u četu oklopnika? Trske
i rogoze u oružnike i kopljanike? Naše prijatelje u dušmane?
A bijeli križ u crveni? 2
1 Stih iz Eneide (II, 774): “Prođu me ȍd straha srsi i kosa se naježi meni”
(u prijevodu Bratoljuba Klaića).
2 Tj. francuski bijeli križ u španjolski crveni.
Kad je gospodin Vojvoda Burbonski zauzeo Rim, jedan
zastavnik, koji je stražario na Borgo San Pietro, toliko se pre-
strašio na prvi znak uzbune da se kroz otvor na zidini i sa za-
stavom u ruci bacio ravno u ruke neprijatelja, misleći da ide
prema svojima u gradu; i na svoju nesreću, videći da mu čete
Gospodina Burbonskoga idu upomoć, pomisli da su to ne-
prijateljski vojnici i tek tad se prene, okrenuvši se, hitro se po-
vrati kroz onaj isti otvor na koji je izišao i bio već prešao više
od tri stotine stopa. 3 No, nije bio takve sreće stjegonoša ka-
petana Juillea kad su grad S. Pol za nas osvojili grof de Bures
i gospodin du Reu. Izgubivši glavu od velika straha, skočio je
kroz topovski otvor sa stijegom u rukama, a napadači su ga
začas sasjekli. I, kod iste te opsade, zapamćen je strah koji je
obuzeo i sledio srce jednog od plemića da je pao mrtav u pro-
dor obrambenog bedema, a na tijelu mu nije bilo jednog zna-
ka bilo kakve ozljede. 4
Ponekad se dogodi da sličan strah obuzme čitavo mnoštvo.
U jednom od sukoba Germanikovih 5 protiv Germana dvije su
velike vojske zaslijepljene strahom krenule oprečnim putovi-
ma: jedna je išla prema mjestu odakle je druga bježala. 6
Čas nam daje petama krila, kao u slučaju one prve dvoji-
ce, čas nam sledi i sputava noge, kao što čitamo o caru Teo-
filu 7 . On je u bici što ju je izgubio protiv Agarenâ 8 odjednom
bio toliko ošamućen i sleđen od straha da se nije niti mogao
3Bilo je to za burbonske opsade Rima 1527. godine. I ove se pojedinosti
čitaju u Mémoires braće Du Bellay III, 75 (izdanje iz 1569).
4 Iz istog izvora (VIII, 255).
5 Germanik. Punim imenom Gaj Julije Cezar Germanik. Odlikovao
se kao vojskovođa poglavito u Germaniji. Dobio je ime od Senata za
uspomenu na pobjede svojega oca.
6 “I čudne li stvari, dvije se neprijateljske vojske ukrštavaju na bijegu:
oni koji su bili zauzeli šumu srtaju u ravnicu, koji su se bili zaustavili
na ravnici u šumu.” Tacit, Anali, II, 17 (prijevod Jakova Kostovića).
7 Teofil, bizantski car († 842).
8 Tj. Arapa. Primjer potječe iz Kronika bizantskog crkvenog pisca Zona-
rasa († oko 1130). XVIII. poglavlje – O strahu
prenuti i dati se u bijeg: “adeo pavor etiam auxilia formidat” 9,
sve dok mu Emanuel, jedan od glavnih vođa njegove vojske,
nakon što ga je drmao kao da ga hoće probuditi iz duboka
sna, nije rekao: “Ako ne pođeš za mnom, ja ću te ubiti, jer
bolje je da izgubiš život nego da, ako budeš zarobljen, izgu-
biš Carstvo.”
Ali, strah razvija svoju najveću moć kad nas vraća u hra-
brost koju je bio oduzeo našoj dužnosti i našoj časti. U pr-
voj otvorenoj bitci što su je Rimljani izgubili protiv Hanibala,
pod konzulom Sempronijem 10, kad je vojsku od deset tisuća
pješaka odjednom obuzeo smrtni strah i kad Sempronije nije
vidio drugog izlaza za taj kukavičluk, uz neviđenu se srčanost
baci u proboj kroz glavninu vojske neprijateljske i pobije ve-
lik broj Kartažana 11, iskupljujući tako sramotni strah uz istu
cijenu koju bi bio imao od sjajne pobjede. A toga se ja plašim
više nego straha.
Strah u svojoj grozoti nadilazi sve druge nesreće.
Koji osjećaj 12 može biti i gorči i pravedniji nego onaj što
su ga osjetili prijatelji Pompejevi koji su bili s njime na brodu
i promatrali okrutan pokolj? Strah od egipatskih jedara, ko-
ja su im se neumoljivo približavala, toliko ih je obuzeo da se
vidjelo kako su zaokupljeni samo požurivanjem mornara da
budu što brži i da se spase snagom svojih vesala; tako je bilo
sve dok nisu doplovili do Tira i oslobodili se svake bojazni;
tek su tada smogli snage da uprave svoje misli na gubitak ko-
ji su pretrpjeli i da puste maha jadanju i suzama, koje je taj
mnogo jači osjećaj bio suspregnuo. 13
9 “Toliko se strah i od pomoći straši.” Kvint Kurcije, III, 11.
10 Sempronius Tuditanus (Publius), rimski vojskovođa iz III. st. pr. Kr.
Primjer se odnosi na Kansku bitku (g. 216) kad se Sempronije probio
kroz kartažanske čete.
11 Prema Titu Liviju, XXI, 56.
12 Ovog odlomka nema u rukopisnim Montaigneovim bilješkama na
primjerku iz Bordeauxa (fº 55), a nalazi se u izdanju iz 1595.
13 Diodor Sicilski, XV, 7.
Tum pavor sapientiam omnem mihi ex anima expectorat. 14
One koji su se dobro očešali u kakvom ratnom okršaju,
ranjene i još sve krvave sutradan vode opet u boj. Ali, one
koji su jednom osjetili teški strah od neprijatelja, nećete ni
po koju cijenu navesti da ga opet pogledaju u oči. Oni koji
su u neprestanom strahu da će biti prognani, da će biti pod-
jarmljeni, žive u stalnoj tjeskobi i zbog toga gube volju za je-
lom i pićem i odmorom, dok istodobno siromasi, prognanici
i robovi često dane proživljavaju bezbrižno kao i svi ostali. A
mnogo se ljudi, koji nisu mogli podnijeti teške ujede straha,
objesilo, utopilo ili s visine sunovratilo, zorno nam pokazuju-
ći da je strah teži i nepodnošljiviji od same smrti.
Grci poznaju i drugu jednu vrstu straha koja ne ovisi o
zabludi naše prosudbe i kažu da dolazi bez vidljiva razloga
voljom nebesa. Čitavi narodi i čitave vojske često su takvim
strahom obuzeti. Takav je bio strah koji je Kartažanima do-
nio grozomornu nesreću. Čuli su se samo vapaji, krikovi i
prestravljeni glasovi. Vidjelo se kako ljudi izlijeću iz svojih
kuća kao da je neka uzbuna i kako jedni napadaju na dru-
ge, međusobno se ubijaju, upravo kao da je neprijatelj zauzeo
njihov grad. Posvuda je bio nered i metež, a to je sve trajalo
dok molitvama i žrtvama nisu umirili srdžbu bogova. 15 To su
nazivali paničnim strahom 16.
* * * * *
14 “Tad mi je strah iz grudi iščupao svu moju pamet.” Enije, kako ga na-
vodi Ciceron u Tusculanae disputationes, IV, 7.
15 Diodor Sicilski, V, 17.
16 Od grč. panika, koji potječe od boga Pana
Učiti se mudrosti
znači učiti se kako umrijeti
Ciceron kaže da učiti se filozofiji 1 nije ništa drugo do li
pripremanje na smrt. 2 I to s razloga što duboko pronicanje i promatranje
donekle odvode naš duh od nas samihi zaokupljaju ga odvojeno od tijela,
a to je u neku ruku naukovanje i približavanje smrti; ili, drugačije rečeno,
sva se mudrost i kretanje svijeta svode na to da se moramo naučiti
ne plašiti se smrti. 3 I doista, ili se razum s nama poigrava ili pak nema drugog
cilja nego da nas vodi zadovoljstvu, pa čitav njegov trud ide k tome da, prema riječima
Svetoga pisma 4,živimo kako treba i kako nam je najbolje. Sve su misli cijeloga
svijeta u tome, to jest da je zadovoljstvo naš cilj, iako one idu
različitim putovima; jer, kad ne bi bilo tako, isprve bismo ih
potjerali, t) tko bi slušao onoga koji bi za cilj životu postavio
našu muku i nelagodu?
1 Montaigne rabi glagol philosopher, što odgovara lat. philosophor, -ari
“baviti se filozofskim naucima”; danas je u stručnoj uporabi glagolski oblik
filozofirati, za razliku od prenesenog i svakodnevnog filozofirati , koji znači “mudrovati”.
2 Prema Tusculanae disputationes, I, 30. Tu je sentenciju Erazmo nadugo
raspravljao u svojoj Pohvali ludosti.
3 V. Ciceron, Tusculanae disputationes,I, 19 i 31; De finibus, II, 27 i V, 29.
4 Usp. “Et cognovi quod non esset melius nisi laetari et facere bene in vi-
ta sua.” Ecclesiastes, 3, 12 (“Znam da nije druge sreće čovjeku osim da
se veseli i čini dobro za svojega života”).
Neslaganja filozofskih sljedbi u ovom su slučaju samo uriječima.
“Transcurramus solertissimas nugas.” 5 Ima tu više tvrdoglavosti i zabadanja
nego što bi priličilo tako svetom pozivu. Međutim, kakvu god ulogu da čovjek
izabere, uvijek će između njih igrati onu svoju.
Pa ma što filozofi govorili, čak i u samoj kreposnosti, krajnji je cilj kojemu
težimo užitak. Prava mi je slast neprestano im u uši ponavljati tu riječ koja
im toliko nije po ćudi. Aako ona znači nekakvo najveće i prekomjerno
zadovoljstvo, i to postižemo više uz pomoć kreposti nego uz ikakvu drugu pomoć.
Zato što je živahnije, žilavije, krepče,
muževnije, ono nije zato nimalo manje i ozbiljno i strasno. I zato smo ga
morali nazvati riječju užitak, koja je pogodnija, blaža i prirodnija, a ne riječju
koja znači snagu prema kojoj smo je zapravo nazvali 6. Ako je taj drugi prostiji užitak
zavrijedio to ime, zacijelo je to bilo zbog nadmetanja 7, a ne po nekoj povlasti.
Cijenim da je manje lišena skretanja i nezgodnosti nego krepost. Osim što joj je
okus trenutačniji, tečniji i nestalniji, i ona ima svoja bdijenja, postove i trud, pa i znoj
i krv; a na vlastito ima svoje britke slasti tolikih vrsta, a uz nju dolazi takova zasićenost
da je izjednačava s kajanjem. U teškoj smo zabludi ako mislimo da te nezgodnosti služe
kao poticaj ili začin njezinoj slatkosti, kao što se u prirodi protivnost potiče njezinom
suprotnošću, ili ako kažemo, kad dođemo do kreposti, da je takve posljedice i teškoće satiru,
čineći je stro-
5 “Brzo prijeđimo preko tih lukavih trica.” Seneka, Epistulae , 117.
6 Montaigne zna da Ciceron (Tusculanae disputationes, II, 18) kaže da riječ virtus
dolazi od vis “snaga”.
7 Montaigne ovdje uzima riječ concurrence “konkurencija” u njezinu da-
našnjem značenju.
gom i nedostupnom upravo ondje gdje mnogo prije nego u
strastvenosti, one oplemenjuju, potiču i uveličavaju božanski
i savršeni užitak koji nam stvara. A onaj koji joj cijenu posta-
vlja nasuprot njezinu plodu, taj je doista nedostojan druže-
nja s njom, jer nije spoznao ni njezinu draž ni ono čemu ona
služi. Oni koji nas uče da je traganje za njom trnovito i mu-
kotrpno, a uživanje s njom ugodno, što nam time drugo ka-
žu nego da nam je uvijek neugodna? Jer, kojim se je ljudskim
putom ikada doprlo do užitka? I oni najsavršeniji morali su
se zadovoljiti time da mu neprestano teže i da mu se približe,
a da ga nikad nisu dosegnuli. No, varaju se: među svim zado-
voljstvima koja poznamo, čin samog traženja najveći je uži-
tak. Taj poduhvat odiše izvrsnošću onoga na što se odnosi,
jer u tome je dobar i bitan dio učinka. Sretnost i blaženstvo
kojima krepost sjaji ispunja sve ono što smo imali i što nam
se dogodilo pa i prvi naš trenutak i posljednju prepreku. Me-
đu najvećim dobrobitima do kojih dolazimo krepošću prva
je prezir prema smrti, a to je ono što našem životu daje ugo-
dan spokoj, čini našu volju čistom i blagom, a bez toga bi sva
druga zadovoljstva bila ugašena.
Eto zašto se sva pravila sreću i odgovaraju ovom članku.
I, premda nas ona sva do jednoga jednodušno vode k prezi-
ranju boli, bijede i drugih nedaća kojima je ljudski život pod-
ložan, ne događa se to, unatoč svemu, uz jednaku brižnost,
toliko zbog toga što sve te nedaće nisu baš nužne (većina ljudi
proživi svoj život, a da ne okusi siromaštvo, a mnogi ne osje-
tivši ni bol ni bolest, kao onaj Ksenofil Glazbenik, koji je u
krepku zdravlju proživio stotinu i šest godina 8), koliko i zbog
toga što se u najgorem slučaju smrću može dokrajčiti život
kad nam se svidi i tako prekinuti 9 sve druge nevolje. No, što
se tiče same smrti – njoj nikako ne možemo pobjeći.
8 O kojem Valerije Maksim kaže da je doživio 105 godina (VIII, 13).
9 Ovdje se Montaigne poslužio izrekom couper la broche , što bi se
moglo prevesti s našim “zavrnuti slavinu”.
XX. poglavlje – Uiti se mudrosti znai uiti se kako umrijeti
Omnes eodem cogimur, omnium Versatur urna, serius ocius
Sors exitura et nos in aeterNum exitium impositura cymbae. 10
Prema tome, ako nas smrt plaši, to postaje neprekidnim
izvorom mučenja i tjeskobe, što se ne može ni na koji način
olakšati. Nema kutka iz kojega ona na nas ne vreba. Može-
mo neprestano okretati glavu ovamo onamo kao da smo na
nepoznatu putu 11 :“qua quasi saxum Tantalo semper impendet” 12.
Naši sudovi često zahtijevaju da se zlikovci pogube na
mjestu gdje je zločin počinjen: i dok ih tamo vode, možete ih
šetati kroz prekrasne kuće, možete ih koliko god hoćete čas-
titi najboljim jelima, non Siculae dapes Dulcem elaborabunt saporem,
Non avium cytharaeque cantus Somnum reducent 13
mislite li da će se oni tome moći veseliti i da im neprestance
neće biti pred očima svrha njihova puta i da im neće izmije-
niti i učiniti bljutavim sve te divote?
Audit iter, numeratque dies, spacioque viarum
Metitur vitam, torquetur peste futura. 14
1Horacije, Odae, II, iii, 25. Lekcija exitium općenito se nadomješta s
exilium: “Svi smo mi tjerani na isto mjesto; za sve nas se usud u urni mi-
ješa; iz nje će izići, prije il’ kasnije, i ukrcat će nas u [Karonovu] barku
za vječno progonstvo.”
11 Iz Senekinih Epistulae, 74. 12 “Kao stijena što neprestano visi nad
Tantalovom glavom.” Ciceron, De finibus, I, 18.
13 “Niti će im sicilske đakonije prijati, niti će im cvrkut ptica i zvukovi li-
re povratiti san.” Horacije, Odae, III, i, 18.
14 “Pita kojim to putem ide, broji dane, mjeri svoj život po duljini ceste,
neprestano mučen mišlju na gubilište koje ga čeka.” Klaudijan, In Ru-
finum, II, 137.
Svrha našeg životnog puta je smrt, ona je nužni cilj koje-
mu moraju biti upravljene naše oči: ako nas ona ispunja stra-
hom, kako je moguće učiniti i jedan jedini korak bez zebnje?
Običnom je puku lijek to što na nju ne misli. No, iz kakve mu
otupjele nepameti može doći tako neprobojna zaslijeplje-
nost? Zacijelo je svog osla zauzdao sa strane repa,
Qui capite ipse suo instituit vestigia retro 15 .
Pa zato nije ni čudo ako često upada u stupicu. Naše ljude
plaše samo kad im spomenu smrt i većina se tada križa kao
da je netko sotonu spomenuo. A kako ju se spominje u opo-
ruci, nemojte se bojati da će za čim posegnuti sve dok liječnik
nije rekao svoju posljednju riječ. I tada, između boli i straha,
tko zna kakvog li se suda boje.
Budući da je ta jednosložna riječ smrt grubo odzvanjala u
njihovim ušima i da im se činila zloslutnom, Rimljani su se
dovinuli kako da je omekšaju ili da je opisno izraze 16 . Umje-
sto da kažu: umro je, govorili su: prestao je živjeti 17 . Samo nek
se čuje nešto o životu, pa makar on bio otišao u nepovrat, oni
su se već time tješili. Mi smo od njih preuzeli ono “naš pokoj-
ni meštar Ivan” 18.
Možda ovdje vrijedi ono što se kaže da vrijeme zlata vrije-
di. Ja sam rođen između jedanaest i podne, posljednjeg dana
veljače tisuću pet stotina trideset i treće, jer, kako mi danas
računamo 19 , godina počinje sa siječnjem mjesecom. Prema
tomu, pred točno petnaest dana navršio sam trideset i devet
godina 20 , a valjalo bi da proživim još najmanje toliko. Među-
15“Jer je sebi utuvio u glavu da hoda natraške.” Lukrecije, IV, 472.
16 U izvorniku: de l’estendre en perifrazes.
17 O tom čestom eufemizmu čitamo kod Plutarha, Život Ciceronov,
XXII.
18 U izvorniku se navodi izraz feu Maistre-Jehan, gdjefeu
potječe iz lat. fatutum “koji je ispunio svoju sudbinu”.
19 Od 1567. građanska je godina počinjala s prvim danom siječnja, a ne
na Uskrs. Bila je to odluka kralja Karla IX, koju je donio 1563.
20 Kako je Montaigne rođen 28. veljače 1533, ovaj je redak napisan 14.
ožujka 1572. XX. poglavlje – Uiti se mudrosti znai uiti se kako umrijeti
tim, opterećivati sebe sama mislima o tako dalekim stvarima
bila bi prava ludost. Ali što? Mladi i stari napuštaju život jed-
nako. Nitko ne ostavlja život drugačije nego kao da je tog ča-
sa u nj ušao. Osim toga, nema tako stara i oronula čovjeka
koji ne bi imao pred očima Matuzalemovu starost i koji ne
bi bio uvjeren da je pred njim još dvadeset godina života. Još
i više, siroti glupane, tko je odredio dan tvoje smrti? Ti vje-
ruješ u liječničke priče. Gledaj radije na njihov učinak i na
iskustvo. Prema prirodnom tijeku stvari ti već sada živiš po
izvanrednoj milosti. Prešao si ono vrijeme koliko ljudi obič-
no žive. A da je tome tako, pobroji među svojim poznanici-
ma koliko ih je umrlo dok još nisu doživjeli tvoje godine. Ima
ih sigurno više nego onih koji su te godine doživjeli. Napravi
popis čak i za one koji su oplemenili svoj život glasovitošću
i okladio bih se da ćeš naći kako ih je više umrlo prije nego
napuniše trideset i pet godina. Veoma je razumno, a i bogo-
bojazno, promotriti primjer trajanja ljudskog vijeka samog
Isusa Krista: on je završio svoj život kad je imao trideset i tri
godine. Najveći čovjek, ali ipak samo čovjek, Aleksandar, ta-
kođer je umro u toj dobi 21.
Na koliko li nas načina smrt može iznenaditi!?
Quid quisque vitet, nunquam homini satis
Cautum est in horas. 22
Neću govoriti o ognjicama i upalama porebrice. Tko bi
bio ikad pomislio da će jedan Vojvoda Bretonski 23 zaglaviti u
stisci i naguravanju kao on za vrijeme ulaska pape Klementa,
21 U prvim je izdanjima stajalo ... et ce fameux Mahumet aussi
(“a i onaj glasoviti Muhamed”). No, kako je Muhamed umro u šezdesetoj godi-
ni, Montaigne je u kasnijim izdanjima tu pogrešku ispravio.
22 “Pa ma koliko ih izbjegavao, čovjek nikad ne može predvidjeti pogibe-
lji svakog časa.” Horacije, Odae, II, xiii, 13.
23 Jean II, koji je umro 1305. I ovaj i drugi primjeri nalaze se u djelu
Of ficina francuskog humanista Ravisiusa Textora, kako se latinski zvao
Jean Tixier de Ravisi (1480-1524).
mog susjeda 24 , u Lyon? A zar nisi vidio da je i jedan od na-
ših kraljeva poginuo u igri 25? A nije li njegov predak izgubio
život zbog jednog praseta 26 ? Uzalud je bio sav oprez Eshilu 27
koji je pazio da ne padne s jedne kuće, jer ga je pogodila kor-
njača što je ispala iz kandži orla u letu. Drugi je pak umro od
koščice u grožđu, a jedan car od ogrebotine što ju je sam se-
bi zadao češljem dok se češljao; a Emilije Lepid 28 zato što se
udario u prag svojih vrata, a Aufidije 29 udarivši u vrata kad je
ulazio u vijećnicu; a nisu li život okončali među ženskim bed-
rima Kornelije Gal 30, pretor, Tigillinus, zapovjednik straže u
Rimu, pa Ludovik, sin Guida Gonzage, Markiz mantovanski,
a još su gori primjer dali Speusip 31, platonski filozof i, napo-
kon, jedan od naših papa. Jadni sudac Bebije, dok je izricao
presudu da se jednom od osuđenika za osam dana odgodi
smrt, naprasno je umro jer je njegovo vrijeme bilo isteklo. A
liječnik Caius Julius stavljao je pomast na oči nekom bolesni-
ku kad li mu smrt zaklopi njegove. 32 Ne znam smijem li među
24 Montaigne kaže “susjeda”, jer je Bertrand de Got, prije nego što će po-
stati papom, od 1305. do 1314. bio nadbiskup u Bordeauxu.
25 Henrik II, koji je smrtno ranjen na turniru od zapovjednika svoje gar-
de Montgomeryja (1559).
26 Riječ je o Filipu, sinu Ludovika Debeloga, koji je pao s konja kad mu se
1131. prase ispriječilo na putu u ulici Saint-Antoine.
27 Eshil, tvorac klasične grčke tragedije (525-456. pr. Kr.). Jedna anegdo-
ta kaže da je orao u letu ispustio kornjaču na njegovu ćelavu glavu i
ubio ga.
28 Marcus Æmilius Lepidus Porcina, rimski političar i govornik iz II. st.
pr. Kr.
29 Možda Aufidius Namusa, rimski pravnik, učenik Sulpicija Rufa, ili
Aufidius Bassus, povjesničar iz Tiberijeva vremena?
30 Gaius Cornelius Gallus, rimski političar i pjesnik (Amores), podrijet-
lom iz Narbonske Galije (I. st. pr. Kr.)
31 Speusip (SpeύsippoV), grčki filozof iz IV. st. pr. Kr.
32 Svi navedeni primjeri o čudnim smrtima, uključujući i onaj o papi Iva-
nu XXII, potječu iz franc. i tal. renesansnih kompilacija. Neki su od
Valerija Maksima i Plinija, a mnoge navodi i Rabelais u Quart Livre de
Pantagruel, pogl. XVII. XX. poglavlje – Uiti se mudrosti znai uiti se kako umrijeti
te primjere umiješati i onaj o mom bratu, kapetanu S. Marti-
nu. Bile su mu dvadeset i tri godine i već je bio dao dosta do-
kaza svoje srčanosti. Jednog ga je dana, kad je igrao loptom 33,
lopta pogodila malo iznad desnoga uha, ali pri tome se nije
činilo da bi to bilo neko nagnječenje ili ozljeda. Nije nakon
toga ni sjeo niti se odmorio, ali pet-šest sati poslije umro je
od kapi koju mu je taj udarac prouzročio. Kad nam ti tako
česti i obični slučajevi prolaze pred očima, pitamo se kako je
moguće osloboditi se misli na smrt kad nam se čini da nas
neprestano drži za gušu?
Reći ćete mi, neka bude kako bude samo da se ne muči-
mo. I ja dijelim to mišljenje i kako god da uzmognemo izbjeći
boli, pa makar i pod cijenu da gmižemo pod telećom kožom,
nisam čovjek koji bi od toga bježao. Dovoljno je da mi vrije-
me prolazi i da mi nije loše; i koji mu drago način da to po-
stignem uvijek ću prihvatiti, pa čak i kad se čini da nije baš
dičan i primjeren.
praetulerim delirus inersque videri,
Dum mea delectent mala me, vel denique fallant,
Quam sapere et ringi 34.
No, bilo bi ludo misliti da će se tako uspjeti. Ljudi idu, do-
laze, jašu, plešu, a o smrti nema glasa. Sve je to lijepo. Ali kad
dođe njima ili njihovim ženama, djeci ili prijateljima, kad ih
spopadne iznenada onako nezaštićene, kakve su onda mu-
ke, kakvi vapaji, kakav bijes i kakav očaj ih ugrabi! Jeste li
ikada vidjeli nešto tako uništeno, tako promijenjeno, tako
izbezumljeno? Zato se čovjek mora navrijeme pripremiti; a
ta životinjska nebriga sve kad bi i mogla naći mjesta u moz-
gu razborita čovjeka (što ja držim posve nemogućim), skupo
nam prodaje svoju robu. Ako je u pitanju neprijatelj koga se
33Riječ je o poznatoj igrijeu de paume, preteči današnjeg tenisa.
34“Bolje bih prošo ko suludan pisac i stran umijeću / i da se svojim zlom
sladim, il barem da varam sebe / negoli svijestan da režim.” Horacije,
Epist, II, ii, 126 (prepjev Jurja Zgorelca).
može izbjeći, savjetovao bih vam da se poslužite kukavič-
kim oružjem strašljivosti. Ali, budući da je to nemoguće i
da će vas ona zgrabiti i kad ste plašljivac i kad ste čestit čov-
jek,
Nempe et fugacem persequitur virum,
Nec parcit imbellis juventae
Poplitibus, timidoque tergo 35
i da vas nikakav oklop ne može zaštititi,
Ille licet ferro cautus se condat aere,
Mors tamen inclusum protrahet inde caput 36.
Zato se naučimo smjelo je dočekati i suprotstaviti joj se. I
da bismo joj odmah u početku oduzeli najveću prednost što
je ima pred nama, postupimo na način koji je obrnut od onog
svakodnevnoga. Nek nam ne bude strana, živimo s njom, na-
viknimo se na nju i ni na što ne mislimo tako stalno kao na
smrt. Neka u svakom času sva njezina obličja budu u našim
mislima. Čim konj zarže, netom crijep s krova padne, kad se
bez neke boli ubodemo na čiodu, odmah sami sebi nepresta-
no ponavljajmo: “A što ako je to upravo ona, sama smrt?” i na
to se uspravimo i osokolimo. I usred radosti i veselja sjetimo
se uvijek te stare pjesme o krhkosti svoje sudbine i ne dajmo
da nas životne slasti zarobe, a da nam se sjećanje ne svrne na
to da i te slasti vode u smrt i s koliko strana ona na nas vreba.
Tako su činili i Egipćani. Usred svojih slavlja, kod najboljeg
jela i pila, dali bi da se pred njih donese kostur mrtva čovje-
ka 37 da posluži kao opomena svim uzvanicima. 38
35“Da, progoni zrela muža u njegovu bijegu, nit prašta potkoljenicama
nejake mladeži što okreće leđa.” Horacije,Odae, III, ii, 14 (jer su se ne-
prijatelju presijecale žile pod koljenom).
36 “Uzalud se oprezno skriva pod željezom i mjedi, smrt će svejedno po-
goditi zaštićenu glavu.” Propercije, III, xviii, 24.
37 U izvorniku: anatomie seche.
38 Prema Plutarhu, Život Likurgov, XX. XX. poglavlje – Uiti se mudrosti zna
či učiti se kako umrijeti
Omnem crede diem tibi diluxisse supremum.
Grata superveniet, quae non sperabitur hora. 39
Ne znamo gdje nas smrt čeka. Čekajmo je zato posvuda.
Unaprijed misliti na smrt znači unaprijed misliti na slobo-
du. Onaj koji je naučio umrijeti, taj se odučio od robovanja. 40
Znati umrijeti znači osloboditi se svake podložnosti i prisile.
Nema ničeg zloga u životu za onoga koji je dobro razumio da
gubitak života nije zlo. Paulus Æmilius ovako je odgovorio
onome kojega je njegov zarobljenik, nesretni Kralj Macedon-
ski, poslao s molbom da ga ne vodi u trijumfu: “Reci mu da
molbu upravi sebi samome” 41.
Uistinu, kad u svim stvarima priroda ne bi barem malo
potpomogla, teško da bi umjetnost i radinost kročile napri-
jed. Ja po svojoj prirodi nisam nujan, ali jesam sklon raz-
mišljanju. Ništa me oduvijek nije toliko zaokupljalo kao
razmišljanje o smrti, pa čak i u mojoj pustopašnoj mlado-
sti, Jucundum cum aetas florida ver ageret 42.
I kad sam bio u društvu mladih žena i usred igara mno-
gi su mislili da sam obuzet nekim jalom ili varljivošću neke
nade, dok sam se upuštao u misli o onome koga je onomad
iznenadila teška groznica i donijela mu smrt nakon isto tak-
ve veselice, kad je u njemu sve kao i meni bilo puno slatke
dokolice, ljubavi i razdraganosti i neprestance mi je odzva-
njalo u ušima: Omnem crede diem tibi diluxisse supremum.
Grata superveniet, quae non sperabitur hora.
39 “Svakog pomisli dana, svanuće da ti je zadnje / prijatan doći će čas, kad
ga ne čekaš s prethodnom nadom.” Horacije, Epist., I, iv, 13 (prepjev
Jurja Zgorelca).
40 Usp. Qui mori didicit, servire dedidicit, Seneka, Epist., 26.
41Prema Plutarhu, Život Pavla Emilija, XVII. Riječ je o Perseju pobijeđe-
nom kod Pidne, a koji je umro u Rimu kao zarobljenik 135. pr. Kr.
42 “Kad mi je proljetni cvat krasio mladosti dob.” Katul, LXVIII, 16 (pre-
pjev D. Škiljana).
Jam fuerit, nec post unquam revocare licebit 43.
Te mi misli nisu mrštile čelo više nego neke druge. Ne-
moguće je da odmah ne osjetimo ubod takvih misli. No, kad
s njima živimo i kad ih proživljavamo, nema nikakve dvojbe
da ih i krotimo. U protivnom bio bih u neprestanu strahu i
mahnitosti; jer, nikad čovjek nije bio toliko sumnjičav prema
životu, nikad toliko nesiguran u njegovo trajanje. Ni zdravlje,
koje mi je do sada bilo vrlo dobro i rijetko kada prekidano,
nije mi uvećalo nadu, kao što mi ju ni bolest nije skratila. U
svakom trenutku čini mi se da bježim. I stalno sâm sebi tru-
bim: “Sve ono što se može dogoditi drugog dana, može se
dogoditi i danas.” Uistinu, slučaj i pogibelji malo ili nikako
ne požuruju naš kraj i kad mislimo koliko nam do njega pre-
ostaje bez onog presudnog koji nam najviše prijeti, a milijuni
drugih lebde iznad naše glave, uvidjet ćemo da nam je smrt
jednako za petama i kad smo veseli i pokunjeni, kad smo na
moru ili kod kuće, kad smo u ratu ili u miru.“Nemo altero
fragilior est: nemo in crastinum sui certior.” 44 Jer, za sve što mi
je učiniti prije nego umrem, vrijeme mi se čini kratkim, uvi-
jek mi manjka barem jedan sat.
Neki je moj prijatelj onomad, listajući po mojim spisima,
nabasao na podsjetnik o nečemu što bih htio da se učini na-
kon moje smrti. Rekao sam mu, a to je bila živa istina, da sam
se, iako sam bio nepunu milju daleko od svoje kuće, živ i čio,
ipak požurio to zapisati, jer nisam bio posve siguran hoću li
živ do kuće doći. Kao čovjek koji neprestano prebire po svo-
jim mislima i u sebe ih nastoji usaditi, i ja sam u svakom tre-
nutku spreman na ono što mi se može dogoditi i smrt mi ne
može donijeti ništa nova na što nisam spreman.
43 “[Ah, kako li kratak je ovaj] za nas užitak! Tek bješe i – nikad se ne vra-
ća više!” Lukrecije, De rerum natura , III, 915 ( prijevod M. Tepeša).
44“Nitko nije krhkiji od drugoga, nitko nije sigurniji u sutra.” Seneka,
Epist, 91. XX. poglavlje – Uiti se mudrosti znai uiti se kako umrijeti
Moramo uvijek biti obuveni i koliko god to možemo spre-
mni za put i, nadasve, da nemamo ni s kim posla osim sa sa-
mim sobom:
Quid brevi fortes jaculamur aevo
Multa? 45
Jer, i bez svega ostaloga, imat ćemo još dosta posla. Ta-
ko se jedan najviše na smrt žali zbog toga što će mu spriječi-
ti uživanje u krasnoj pobjedi; drugi zbog toga što mora otići
prije nego što uda kćer ili prije nego bude mogao nadzirati
obrazovanje svoje djece; treći pak da neće moći biti sa že-
nom, a neki sa sinom; svima je to tobože najvažnije u životu.
Ja sam zasada, Bogu hvala, u takvu stanju da mogu oti-
ći kad god on to bude htio i otići ću bez ikakva žaljenja za
bilo čim osim za životom ako mi gubitak života bude težak.
Opraštam se od svega i oprostio sam se napola od svih osim
od sebe. Nikad se čovjek nije pripremio da napusti svijet tako
čisto i potpuno i da se oprosti od svega u njemu kao što se ja
spremam učiniti. 46
Miser ô miser, aiunt, omnia ademit
Una dies infesta mihi tot praemia vitae. 47
A onaj koji gradi:
Manent (kaže) opera interrupta, minaeque
Murorum ingentes 48.
Čovjek ne smije ništa smišljati što će iziskivati dug rad ili
barem ne uz vruću želju da se gradnji vidi završetak. Rođeni
smo da radimo:
45“Čemu u tako kratku životu stvarati toliko planova?” Horacije,
Odae, II, xvi, 17.
46 Izdanje iz 1595. ovdje dodaje:
Najsnažnije smrti su i najzdravije.
47 “...bez svakog milosrdja, kažu, ‘jedan i nesretan dan sve nagrade uze ži-
vota!’” Lukrecije,De rerum natura, III, 898 (prijevod M. Tepeša).
48 “Zidine ne diže nitko, ne prihvaća nitko se djela, / sablasno obrisi stoje i
strojeva moćnih i skēlā.” Vergilije, Eneida, IV, 88 (prijevod B. Klaića).
Cum moriar, medium solvar et inter opus 49.
Htio bih da čovjek uvijek radi i da ispunja koliko god
može životne dužnosti. Htio bih da me smrt snađe dok sa-
dim kupus, ali da prema njoj budem ravnodušan kao i pre-
ma svojem nedovršenom vrtlarskom radu. Vidio sam jednog
čovjeka na samrti koji se neprestano žalio da mu je sudbina
prekinula nit povijesti što ju je imao u rukama, a tek je bio
došao do petnaestog ili šesnaestog našeg kralja.
Illud in his rebus non addunt, nec tibi earum
Jam desiderium rerum super insidet una. 50
Valja se osloboditi tih prostih i štetnih raspoloženja. Jed-
nako onako kao što se grobišta postavljaju blizu crkava i na
najposjećenijim gradskim mjestima, da bi se, kako reče Li-
kurg 51, priviklo prost puk, žene i djecu da se ne boje pogledati
mrtva čovjeka i da nas taj neprestani prizor kostiju, grobova i
pogreba opomene na ono što jesmo:
Quin etiam exhilarare viris co
Mos olim, et miscere epulis spectacula dira
Certandum ferro, saepe et super ipsa cadentum
Pocula respersis non parco sanguine mensis 52;
i, kao što su Egipćani, nakon velikih gozbi, prisutnima poka-
zivali veliku sliku smrti, dok je jedan vikao: “Pij i veseli se jer
49“...I kad budem umirao, da izdahnem usred čina.” Ovidije,
Amores, II, x, 36 (prijevod T. Ladana).
50“Jauču, ali pri tome ne dodaju ono ‘ti sad si svake oslobođen težnje za
svakim ovakvim užitkom’.” Lukrecije, De rerum natura, III, 900-901
(prijevod M. Tepeša).
51 Prema Plutarhu, Život Likurgov, XX.
52 Silije Italik (Tiberius Catius Asconius Silius Italicus), rimski epičar
iz I. stoljeća: “Štoviše, nekad je bio običaj razveseljavati gozbe ubija-
njem, miješati s veselicama surove prizore borbi gladijatora, koji su če-
sto umirući padali posred pehara škropeći trpeze krvlju” (Punica, XI,
51). Justus Lipsius navodi ovaj ulomak u Saturnalium sermonum li-
bri duo , I, 6. XX. poglavlje – Učiti se mudrosti znači učiti se kako umrijeti
ćeš i ti biti takav kad umreš” 53, tako sam se i ja navikao imati
neprestano smrt u ustima. I nema ničega što sam toliko volio
doznati kao to kako je netko umro: što je rekao, kakvo mu je
bilo lice, kako se držao. Isto tako, to su bila mjesta iz povijesti
koja sam najpažljivije čitao. A vidi se i iz onoga čime punim
svoje primjere da sam posebno sklon tom pitanju. Da sam či-
njavac knjiga, sastavio bih jednu u kojoj bi bio protumačen
popis različitih smrti. Onaj koji bi uspio ljude naučiti kako
umrijeti, taj bi ih naučio kako živjeti. Dikearh 54 je sastavio je-
dan popis takva naslova, ali druge i manje korisne svrhe.
Netko će mi reći da njezin učin daleko nadmašuje na-
šu maštu i da bi se najvještiji mačevalac izgubio kad bi dot-
le došao. Pustite ih neka samo govore: unaprijed razmišljati
o smrti stavlja nas u veliku prednost. A, osim toga, zar malo
znači doći dotle ne poremetivši se i ne upadajući u groznicu?
No, ima još nešto više: sama nam priroda pruža ruku i ohrab-
ruje nas. Ako je smrt trenutna i naprasna, nemamo ni vreme-
na plašiti je se; a ako je ona druga, već opažam da što više bo-
lujem, to prirodnije počinjem nekako mrziti život. Nahodim
da mi teže pada probaviti tu odluku o smrti kad sam zdrav
nego kad me mori groznica. Tim više što mi nije tako jako
stalo za lagodnosti života jer počinjem gubiti volju za njim i
uživanje u njemu, smrt gledam mnogo manje uplašenim oči-
ma. To mi daje neku nadu da ovako mislim: što se budem vi-
še udaljavao od života i približavao smrti, to će mi biti lakše
pomiriti se s prijelazom s njega na nju. Tako sam u više dru-
gih prigoda iskusio da ima pravo Cezar 55 kad kaže da nam se
stvari čine većima izdaleka negoli izbliza, pa sam se tako i ja,
kad sam bio zdrav, mnogo više plašio bolesti nego kad sam
53 Doslovce preuzeto iz prijevoda Herodota, što ga je učinio Pierre Saliat
(izd. 1575, II, 78, f° 129 rº).
54 Dikearh (Dika?arcoV ), grčki filozof, učenik Aristotelov, iz IV. st. pr.
Kr. Prema Ciceronu (De officiis, II, 5), taj je peripatetik istraživao umi-
re li više ljudi u ratu ili zbog drugih razloga.
55 U De bello gallico, VII, 84.
ju osjetio na svojoj koži; u veselju u kojem živim zadovoljstvo
i krepkost mi čine ono drugo stanje tako neprimjereno veli-
kim prema ovome da ga u svojoj uobrazilji barem još upola
uvećavam i doima mi se još jačim nego što jest, a kad bolest
osjetim na svojim plećima, više tako ne mislim. Nadam se da
će mi tako biti i u času smrti.
U tim prirodnim promjenama i u smanjenju naše snage
zbog čega patimo moramo vidjeti kako nas priroda oslobađa
onog gorkog okusa našeg propadanja i sve goreg stanja. Što li
starom čovjeku ostaje od sve one snage njegove mladosti i od
sveg prošlog života?
Heu senibus vitae portio quanta manet. 56
Cezar je jednome vojniku iz svojih četa, koji ga je sav
izmrcvaren i jedva se držeći na nogama došao moliti da mu
dopusti da pođe umrijeti, gledajući njegovo jadno stanje, u
šali odgovorio: “Što? Zar ti misliš da si još živ?” 57 Kad bi čo-
vjek iznenada pao u takvo stanje, mislim da nitko ne bi bio
kadar podnijeti tu promjenu. Ali, priroda nas vodi za ruku
blagom nizbrdicom koje nismo ni svjesni i malo po malo, ko-
rak po korak, uvaljuje nas u to bijedno stanje i u njemu nas
pripitomljuje tako da ne osjećamo nikakav udar kad mladost
umre u nama, a to je uistinu i samo po sebi već smrt, i to lju-
ća nego što je prava smrt nakon života u mukama i gora od
one smrti od starosti. To tim više što skok od jadna života do
ne-života nije tako velik kao što je prijelaz sa života u snazi i
cvijetu na život u boli i mukama.
Pognuto i zgrbljeno tijelo ima manje snage za nošenje
tereta; jednako je tako i s našom dušom: na nama je da je
uspravimo i da je očvrsnemo protiv snage takva protivnika.
Jer, kao što je nemoguće da se ona opusti dok ga se boji, isto
tako, ako sama sebe uspije umiriti, moći će se hvaliti (a to je
56 “Jao! Koji dio preostaje starcu u životu?” Maksimijan ili Pseudo-Gal-
lus, I, 16.
57 Seneka, Epist., 77. XX. poglavlje – Ućiti se mudrosti znaći ućiti se kako umrijeti
nešto što nadilazi ljudske snage) da je nemoguće da u njoj
bude imalo nemira, muke, straha, pa čak i najmanje neugod-
nosti,
Non vultus instantis tyranni
Mente quatit solida, neque Auster
Dux inquieti turbidus Adriae,
Nec fulminantis magna Jovis manus 58.
Ona tada postaje vladaricom svih požuda i pohota, go-
spodaricom bijede, stida, siromaštva i svih drugih nedjela
sudbine. Zadobijmo dakle tu prednost; u tome je prava i ne-
ograničena sloboda koja nam daje snagu da se rugamo 59
sili i nepravdi i da se smijemo uzama i negvama:
in manicis, et
Compendibus, saevo te sub custode tenebo.
Ipse Deus simul atque volam, me solvet: opinor,
Hoc sentit, moriar. Mors ultima linea rerum est 60.
Naša vjera nije imala sigurnijeg ljudskog temelja od prezi-
ranja smrti. Tome nas ne pozivaju samo razlozi razuma, ne-
go, zašto bismo se bojali da ćemo izgubiti nešto za čim, kad
ga izgubimo, neće biti žaljenja; i, 61 budući da nam smrt prijeti
na toliko načina, nije li neusporedivo gore svih se tih načina
plašiti nego jedan podnijeti?
58 “Ništa ne može pokolebati njezinu jakost, ni pogled prijetećeg tirani-
na, ni bijesno oštro koje Jadranom hara, ni moćna Jupitrova ruka što
gromovima šiba.” Horacije, Ode, III, iii, 3.
59 U izvorniku stojidequoy faire la figue , što je ista slika kao i naše fami-
lijarno pokazati figu.
60 “S rukama i nogama bit ćeš u okovima, čuvat će te okrutni tamničar.
– Kad budem htio, sâm će me bog osloboditi. – Što će reći, mislim:
Umrijet ću. Smrt je zadnja granica svemu.” Horacije, Epist., I, xvi, 76.
61 U idućim riječima Montaigne sažimlje izlaganje svetog Augustina:
“Cum autem unicuique mortalium sub quotidianis vitae hujus casibus,
innumerabiles mortes quodam modo comminentur, quamdiu incertum
est, quaenam earum ventura sit, quaero utrum satius sit, unam perpeti
moriendo, an omnes timere vivendo.” De civitate Dei, I, ii, 54.
Je li uopće važno kada će to biti, kad ionako znamo da je
neizbježno. Onome koji je Sokratu rekao: “Tridesetorica tirana
su te osudila na smrt. – A priroda njih”, odvratio jeMudrac. 62
Kakve li gluposti mučiti se kad smo na putu da se oslobo-
dimo svake muke!
Kao što nam je naše rođenje donijelo rađanje svega i sva-
čega, jednako će tako i smrt, naša smrt, učiniti sa svime. Zato
je i glupo plakati zbog toga što za stotinu godina više nećemo
biti živi kao i žaliti što prije stotinu godina nismo živjeli. Smrt
je počelo drugog života. Tako smo plakali, jadali se i bilo nam
je teško ući u ovaj život, a, ulazeći u nj, oslobodili smo se one
naše stare koprene koja nam je sve skrivala.
Ništa nije jad i tegoba što se događa samo jednom. Je li
razborito dugo se bojati nečega što kratko traje? Smrt izjed-
načava dug život i kratak život. 63 Jer dugotrajnost i kratko-
trajnost ne pripadaju stvarima kojih više nema. Aristotel
kaže da na sprudovima rijeke Hypanis 64 ima malih životi-
njica koje žive samo jedan dan. 65 Ona koja umre u osam sati
izjutra umire u mladosti, a ona koja umre u pet sati predvečer
umire u dubokoj starosti. Kome od nas nije smiješno kad se
na taj trenutak trajanja gleda kao na sreću ili nesreću? A ništa
manje smiješno nije i s našim životom ako ga usporedimo s
vječnošću ili s trajanjem planina, rijeka, zvijezda, stabala, pa
čak i nekih životinja.
No, priroda nas na to sili. “Otiđite s ovog svijeta, kaže
nam, onako kako ste na nj i došli. 66 Isti onaj korak što ste ga
62 Prema Diogenu Laerciju, Život Sokratov ,II, 35. No, Sokrat nije
bio osuđen od tridesetorice tirana, koji su bili prognani tri godine prije
njegove smrti (403. pr. Kr.).
63 Istu tu misao izriče Seneka u De consolatione ad Marciam , XX.
64 Hidronim Hypanis je u antici označavao europske rijeke, među koji-
ma je bila rijeka Bug u Skitiji, a Kuban u Sarmatiji.
65 Usp. Ciceron, Tusculanae disputationes, I, 39.
66 Ovdje počinje parafraza govora Prirode ljudima kojim se završava III.
knjiga Lukrecijeve Prirode stvari , a Montaigne ga ilustrira oslanjajući
se na Seneku. Ta će se upozorenja Prirode protegnuti do posljednjeg
odlomka ovog poglavlja.
XX. poglavlje – Učiti se mudrosti znači učiti se kako umrijeti
bez uzbuđenja i bez straha učinili prelazeći iz smrti u život
učinite i sada prelazeći iz života u smrt. Vaša je smrt samo
maleni kotačić u bezgraničnom redu svemira, to je samo je-
dan maleni dio u životu svijeta,
inter se mortales mutua vivunt
Et quasi cursores vitaï lampada tradunt 67.
Bih li ja za vas promijenila ovaj lijepi red stvari? To je
uvjet vašeg nastanka, jer smrt je jedan dio vas samih. To vaše
bivstvo u kojem uživate jednako je podijeljeno između smr-
ti i života. Prvim danom rođenja upućeni ste na smrt kao i
na život,
Prima, quae vitam dedit, hora carpsit 68.
Nascentes moriuntur, finisque ab origine pendet 69.
Sve ono vrijeme što živite, kradete ga životu. Neprestani
rad vašeg života građenje je smrti. U smrti ste dok ste živi, jer
kad više niste živi, vi ste poslije smrti.
Ili, ako vam je draže, mrtvi ste nakon života: ali, za vrije-
me života vi umirete, a smrt mnogo grublje protresa umiru-
ćega nego mrtvoga – i jače i temeljitije.
Ako ste iz života izvukli korist, ako ste zadovoljeni, odla-
zite zadovoljni,
Cur non ut plenus vitae conviva recedis? 70
Ako ga niste znali najbolje iskoristiti, ako vam od njega
nije bilo koristi, što vas briga što ste ga izgubili, čemu biste ga
željeli i dalje imati?
67“Tako se u kratko vrijeme izmjenjuju rodovi ljudski: / Predaju poput
trkača po redu si baklju života.” Lukrecije,
De rerum natura, II, 78-79 (prijevod M. Tepeša).
68“Naš prvi čas, dajući nam život, već ga je načeo.” Seneka,
Bijesni Heraklo (Hercules furens), III, 874.
69“Umiremo rađajući se, a naš život ovisi o njegovu početku.” Marko
Manilije (Marcus Manilius), Astronomica,IV, 16.
70“Zašto ne napustiti život kao što sit uzvanik napušta gozbu?” Lukreci-
je, De rerum natura,III, 938.
Cur amplius addere quaeris
Rursum quod pereat male, et ingratum occidat omne? 71
Život sam po sebi nije ni dobar ni loš: on je mjesto dobra
ili zla upravo onako kako to budete sami učinili da bude.
Ako ste živjeli samo jedan dan – sve ste vidjeli. Jedan je
dan jednak svim danima. Nema druge svjetlosti ni druge ta-
me. Ovo Sunce, ovaj Mjesec, ove zvijezde, ovaj njihov raspo-
red, sve je to upravo ono u čemu su uživali vaši
preci i ono što će zaokupljati vašu praunučad:
Non alium videre patres, aliumve nepotes aspicient 72.
U najgoru ruku, podjela i raznolikost svih činova moje
komedije iskazat će se u godini dana. Ako ste pažljivo uočili
mijene mojih četiriju godišnjih doba, mogli ste vidjeti da ona
obuhvaćaju djetinjstvo, mladenačku dob, muževne godine i
starost svijeta. Godina je odigrala svoju ulogu i nema joj dru-
ge nego sve započeti iznova. I uvijek će biti isto,
versamur ibidem, atque insumus usque 73.
Atque in se sua per vestigia volvitur annus 74.
Nisam voljna za vas snovati druge razbibrige,
Nam tibi praeterea quod machiner, inveniamque
Quod placeat, nihil est, eadem sunt omnia semper 75.
Dajte mjesta drugima, kao što su i oni vama mjesta dali.
Jednakost je najvažniji dio pravičnosti. Tko se može žaliti da
71“Čemu tražiti još vremena, još dana, koje ćeš ionako jadno izgubiti i
koji će svi netragom nestati bez koristi?” Lukrecije.
72“Očevi vaši ne vidješe drugoga, niti će unuci vaši drugo gledati.” Mani-
lije, Astronomica, I, 522.
73 “Osim tog krećemo mi se neprestano istom u krugu.” Lukrecije,
De rerum natura, III, 1080 (prijevod M. Tepeša).
74“...godima se kolomijom okreće istom.” Vergilije,Georgica, II, 402 (pri-
jevod T. Maretića).
75“Što li bi mogla još dalje ti izmislit ili pronaći, / Što bi se moglo ti svid-
jet? Baš ništa: sve uvijek je isto.” Lukrecije,De rerum natura,III, 944-
-945 (prijevod M. Tepeša).
XX. poglavlje – Učiti se mudrosti znači učiti se kako umrijeti
je u takvu sudbu upleten? Ili su pak svi upleteni? Stoga, pa ma
kako dugo živjeli, time nećete skratiti vrijeme da umrete; sve
to nema svrhe: dokle god budete u tom stanju kojega se pla-
šite, kao da ste umrli dok ste bili dojenče,
licet, quod vis, vivendo vincere secla,
Mors aeterna tamen nihilominus illa manebit 76.
I takvo ću vam stanje dati da se nikako nećete žaliti.
In vera nescis nullum fore morte alium te,
Qui possit vivus tibi te lugere peremptum,
Stansque jacentem. 77
Niti ćete željeti život za kojim toliko žalite,
Nec sibi enim quisquam tum se vitamque requirit
Nec desiderium nostri nos afficit ullum 78.
Smrti se valja plašiti manje nego ičega, ako ima nešto ma-
nje od ničega,
multo mortem minus ad nos esse putandum
Si minus esse potest quam quod nihil esse videmus 79.
Ne tiče vas se ni mrtvog ni živog: ni živog, zato što živi je-
ste, ni mrtvog, jer više niste živi.
Nitko ne umire prije svog časa. Ono vremena što ga ostav-
ljate nije bilo ništa više vaše nego ono što je prohujalo prije
vašeg rođenja; i jednako vas se tako uopće ne tiče,
76“Makar produžili mi naš život na stoljeća dakle, / Ipak, uza sve to će
ostati vječna smrt ona.” Lukrecije, De rerum natura , III, 1090-1091
(prijevod M. Tepeša).
77 “A da i ne vidi, kako u istinskoj ne će bit smrti / Drugog mu nekakvog
‘ja’ da živ oplakuje smrt si...” Lukrecije, De rerum natura, III, 885-886
(prijevod M. Tepeša).
78 “Nitko se naime za sebe, za život svoj ne brine tada, / Jer nas ne snalazi
tad baš nikakva čežnja spram samih.” Lukrecije, De rerum natura, III, 919 i 922
(prijevod M. Tepeša).
79 Montaigne je interpretirao Lukrecijeve stihove prije nego što ih je na-
veo (“Ogledaj unatrag isto i vidjet ćeš, kako li za nas / Ne znače ništa
pred nama već minule godine silne.” Lukrecije, De rerum natura,
III, 972-973 (prijevod M. Tepeša).
Respice enim quam nil ad nos ante acta vetustas
Temporis aeterni fuerit 80.
Pa ma bilo gdje i kada život vaš prestane, smrt je sva u to-
me. Korisnost života nije u trajanju, korisnost je u načinu ka-
ko je upotrijebljen: čovjek je mogao dugo poživjeti, a ipak je
malo živio; vodite o tome računa dok ste još živi. Sve ovisi o
vašoj volji, a ne o broju godina koje ste proživjeli. Jeste li ika-
da pomislili da ćete do toga doći, a u tom smjeru ste nepre-
stano kročili? A ipak, nema tog puta koji ne bi imao kraja. A
ako će vam druženje s ljudima olakšati život, zar čitav svijet
ne ide istim putem kao i vi?
omnia te vita perfuncta sequentur 81.
Zar sve na svijetu ne pleše onako kako vi plešete? Ima li
stvari koja ne stari zajedno s vama? Tisuće ljudi, tisuće životi-
nja i tisuće drugih stvorenja umire u isti čas kad i vi umirete:
Nam nox nulla diem, neque noctem aurora, sequuta est
Quae non audierit mistos vagitibus aegris
Ploratus, mortis comites et funeris atri 82.
Zašto uporno uzmičete ako joj ne možete pobjeći? Vidje-
li ste toliko primjera 83 o onima kojima je bilo drago umrije-
ti, jer su tako izbjegli teškim jadima. Ali, jeste li ikada vidjeli
nekoga tko nije bio zadovoljan dok je umirao? Zato je velika
ludorija osuđivati nešto što niste iskusili ni vi ni drugi. Zašto
se žališ na mene i na sudbinu? Jesmo li ti možda nešto nažao
učinile? Je li na tebi da upravljaš nama ili je na nama da uprav-
80“Vidi, nama zaista ništa nisu: ni ta prošlost prije nas niti ta vječnost
vremena.” Lukrecije, De rerum natura, III, 972.
81“Koji će jednom te ipak svi slijedit, kad završiš život.” Lukrecije,
De rerum natura, III, 968 (prijevod M. Tepeša).
82“Nit prodje ikoja noć za danom, ni zora za noću, / Koja zamijetila ne
bi plač ljudi miješan sa jaukom, / Koji uz cviljenje strašno smrt prati i
žalobni sprovod.” Lukrecije,De rerum natura, II, 578-580 (prijevod
M. Tepeša).
83 Ovaj je odlomak inspiriran Senekom, Epist., 91 i 93.
XX. poglavlje – Učiti se mudrosti znači učiti se kako umrijeti
ljamo tobom? Premda tvoj vijek nije svršen, tvoj život jest.
Mali je čovjek čitav čovjek, jednako kao i onaj veliki.
Ni ljudi ni njihovi životi ne mjere se na lakte. Hiron 84
je odbio postati besmrtnim kad mu je Bog glavom, njegov otac
Saturn, rekao kakvo je to stanje i koliko traje. Zamislite sa-
mo kako bi život bez smrti bio čovjeku i teže podnošljiv i još
mučniji nego ovaj što sam mu ga ja dala. Da nemate smrti,
neprestano biste me proklinjali što sam vam je oduzela. Ho-
timice sam u to umiješala malo gorčine kako bih vas spriječi-
la da joj se požudno i bez promišljanja ne predate kad vidite
kako je korisna. I, da vas učvrstim u toj suzdržanosti, koju
od vas tražim, da ne biste bježali od života i da ne biste bje-
žali u smrt, ublažila sam i život i smrt da ne budu ni slatki ni
gorki.
Ja sam bila ta koja je naučila Talesa 85, prvoga od vaših
mudraca, da je svejedno živjeti ili umrijeti; pa je, zbog to-
ga, jednome koji ga je upitao zašto još nije umro premudro
odgovorio: ‘Zato što mi je svejedno.’
Voda, zemlja, vatra i drugi dijelovi ovog mojeg zdanja
nisu ništa više sredstva za tvoj život nego sredstva za tvoju
smrt. Zašto se bojiš svog posljednjeg časa? On ne pridonosi
ništa više tvojem kraju nego svaki od ostalih. Posljednji ko-
rak nije uzrok umoru: on ga samo priznaje. Svi dani vode
smrti, a samo posljednji stiže.” 86
To su, eto, dobre pouke naše majke prirode.
Često sam razmišljao o tome zašto nam se u ratu lice
smrti, bilo naše bilo tuđe, čini neusporedivo manje strašnim
nego u kući, jer da nije tako, to bi bila vojska liječnika i plač-
ljivaca; no, iako je ona na svim mjestima ista, ipak mi se čini
84 Chiron (Ce?rwn),centaur na glasu s pravde i mudrosti, sin Saturnov.
85 Tal ili Tales (Qal²V i Q(lhV) iz Mileta (VI. st. pr. Kr.), jedan od sed-
morice mudraca. Montaigne se oslanja na Život Talov, I, 35 Diogena
Laercija.
86 Ovim riječima završava dugi govor Prirode ljudima. Valja usporediti
sa Senekom (Epist.,120).
da ima mnogo više prirodnog držanja kod ljudi sa sela ili svi-
jeta nižih staleža nego kod onih viših. Uistinu mislim da nam
upravo oni strašni izrazi lica i one užasne ceremonije ulijeva-
ju više straha nego sama smrt: posve nov oblik življenja, jauci
majki, žena i djece, posjeti zaprepaštenih i ukočenih susjeda,
nazočnost brojne blijede i uplakane služinčadi, soba bez svje-
tla, upaljene voštanice, naše uzglavlje opsjednuto od liječni-
ka i propovjednika; ukratko, oko nas sve samo strava i užas.
Već smo kao mrtvi i pokopani. Djeca se boje čak svojih prija-
telja kad ih vide zakrabuljene. Jednako je i s nama. Valja ski-
nuti masku i sa stvari i s ljudi; kad je jednom skinemo, ispod
nje ćemo ugledati onu uvijek istu smrt, koju su neki sluga ili
obična sobarica onomad bez ikakva straha podnijeli 87
Blažena ona smrt koja nam ne ostavlja vremena za pripremanje
takvih ceremonija.
* * * * *
87Usp. Seneka, Epist, 24